Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
U ovim običajima i magijskim radnjama često važnu ulogu igra i desna strana, koja se u tradicijskoj kulturi poistovećuje sa muškom stranom.
Veliki deo vremena deca u tradicijskoj kulturi „provode bez nadzora, samostalno se snalaze i slobodno upravljaju u prostoru koji ih okružuje.
U tradicijskoj patrijarhalnoj kulturi postoji utvrđena i nepromenljiva starosna društvena hijerarhija. Roditelji uče decu da poštuju ovu
U tradicijskoj kulturi, gde ne postoje posebne institucije za formalno obrazovanje, porodica je svakako najznačajniji činilac socijaliz
U srpskoj tradicijskoj kulturi, u kojoj se izuzetno poštuju roditelji, porodična socijalizacija je od najveće važnosti za formiranje ličnosti.
Prema svojoj propisanoj ulozi, otac u našoj tradicijskoj kulturi nipošto ne uzima u ruke malo dete, niti ga oblači, ljulja, hrani, retko ga nosi, a još ređe miluje i ljubi.
“ Otac se bavi decom starijeg uzrasta i to, pre svega, onom muškog pola. Sin u našoj tradicijskoj kulturi „prirodno“ pripada ocu koji je njegov glavni vaspitač i uzor.
U našoj tradicijskoj seoskoj kulturi jedno od dominirajućih vaspitnih sredstava jeste i grdnja (psovka). Kako kaže jedan izveštač, „deca se
Ova škrtost u pohvalama i nagrađivanju uopšte verovatno je u vezi sa osnovnom filozofijom vaspitanja, vladajućom u našoj tradicijskoj kulturi, po kojoj bolest u vaspitanju i maženje samo „kvare decu“.
“¹⁹ Učenje po modelu. Pored učenja putem potkrepljenja, nagrađivanjem poželjnog i kažnjavanjem nepoželjnog ponašanja, u tradicijskoj kulturi veoma rasprostranjen oblik socijalnog učenja jeste učenje po modelu.
Mnoga znanja i relativno jednostavne veštine u tradicijskoj kulturi dete usvaja tako što gleda kako to rade njegovi roditelji, starija braća i sestre, a onda i ono samo pokušava da
Tek negde od petešeste godine, kada u tradicijskoj kulturi i počinje obrazovanje za rad, dete se postepeno uključuje u grupu vršnjaka i postupno prihvata pravila igre koja
Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti
Pisana reč nalazi podsticaj u usmenoj, tradicijskoj reči, pa tako ni patrijarh Pajsije, želeći da napiše Život cara Uroša (1642), ne čini ništa drugo nego stari