Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
— A zar neće doći kući da ruča? — Neće. — A što? — Otišao je s volovima i ralom.... — E! — čisto uskliknu Miona, — Pa što mi odmah ne kažeš, vesela bila? Daj meni tu torbicu! Ja ću mu odneti... — Neka, nano, ti si umorna...
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
„Gle moga gnezda, ala je meko i još je toplo, grejȏ ga neko!“ — uskliknu ptica, al u tom trenu gnezdo se krenu. Čupavi Slavko ubrza hod, ljulja se gnezdo, pijani brod.
Olujić, Grozdana - NEBESKA REKA I DRUGE BAJKE
— Gle, pa naš dečak raste! — uskliknu, a dečak od sreće zaneme: kraba ga, znači, nije prevarila... Ubrzo postade najviši dečak u razredu, jači i lepši od
Kakvih ih sve nije bilo: i velikih, i malih, i sivih, i zelenih! — Baš su lepotani moja deca! — zadivljeno uskliknu žaba krastača, pa se trže: — Šta je ovo? — krastača se s negodovanjem zagleda u tek rođenu žabicu.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3
Iz grupe se izdvojiše dva torpiljera, i pođoše za nama. „Ha, jeste li videli!“ — uskliknu sada Francuz. — „To su Francuzi. Sad se ne bojte!“ — On se diže i junački se protegli.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Iz škole, ojačano društvo krene u župnikov stan. —Nisam se nadao tolikoj sreći! — uskliknu dum Frane, ushićen od veselja, dočekavši ih na kućnome pragu. — Izvolite!
Ilić, Vojislav J. - PESME
Silvije bezumno viknu, Kad strašna, čudesna slika s mramornog podnožja sađe, I tiho pristupi njemu. „Čudiš se!“ uskliknu ona, Slazeći nečujno čista sa svoga mramornog trona. „Pa ipak, davno se znamo.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Dosad si se verao po gudurama, a sada ti je malo Pirot. Kaži hvala i na tome — dobacuje kapetan Vela. — Ama, ljudi — uskliknu veselo Sredoje, kao da je tek sada shvatio — ama, je li moguće da je mir zaključen?... Pa dobro, što se ne radujete?...
Poručnik Branko skinuo čizme i suši noge. Potpukovnik Petar otvorio sanduk i nešto traži. Najzad, uskliknu od sreće. Našao je paklo čaja, te naredi da se pristavi kazan sa vodom i skuva čaj za oficire i vojnike.
Na ulazu u kuću propustih komandanta napred i pokazah mu vrata. On uđe prvi. — Zdravo da si, brate Srbine! — uskliknu srdačno crnogorski komandant, s mukom se pridiže, i poče da cmače našeg komandanta. — A i ti momče, zdravo!
Bolje bi bilo da ga ne gledamo. Naše patnje su prevazišle Tantalove muke. Oko podne komandant uskliknu od sreće. Okrenuli smo durbine unazad.
Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE
— Gle, neki su od njih zreli! — uskliknu žena i nabra čitav snop makovih čahura. »Mogla bih ih poneti sobom!«, pomisli i kao krilata polete s makovim čahurama
Je li čudo što se razjari reka, tresnu ih o obalu i sve, osim jednoga, pretvori u zrnca peska? — A sada? — uskliknu pobedonosno reka. — I sada! — prkosno podiže glavu poslednji Belutak. — Uvek!
Kakvih lica! Jedva je prošlo deset godina, a izgledalo je da su vekovi protekli. A onda u krčmu uđe jedan slikar i uskliknu: — Gle, lepotana! Nedirnuta ostade čaša vina, ali slikar iz krčme izađe odnoseći oblike sata na platnu.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Šta je?! Ko je?! — poskakaše dječaci. — Ona! Ona glavom! — Zar lisica? — uskliknu Đoko. — Da puštam Žuju? — požuri Nikolica. — Kakvu Žuju! — viknu Stric. — Neće Žuja na nju. — Pa ko je onda? Mečka?
— Opet nešto po mojim leđima! — prepade se Mačak. — Šta je ovo jutros, ljudi moji?! — Ono je Stričev glas! — tiho uskliknu Lunja i sva sinu od radosti. — Tebi se svuda priviđa taj tvoj Stric! — okosi se Mačak. — Otkud Stric gore na nebesima?
— Bogme će biti dreke i poderanih čakšira! — uskliknu majstor Mačak. —A i po danu ćemo mi tako prikriti jamu granama da će u nju upasti svaki nezvan gost koji ovuda naiđe —
i još... Kakvih li smo se ono igara igrali prije trideset-četrdeset godina, ej kolaru? — Rusa i Turaka! — uskliknu djed Aleksa.
— Ihaj, kad li se dokopam svog unuka! — uskliknu Stričev djed. — Nemojte da to hvatanje prođe bez mene. — I mene da zovnete — viknu kolar.
— Vidiš, to si se dobro dosjetio! — skoro uskliknu Jovanče. — U-uh, gle kakva je strmina ispod nas. Razmičući tanko jasenovo šikarje pred otvorom, oni se oprezno i