Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
Vojnici se jedva doguraše do svojih mesta i, onako nasumce, u noć, kroz visoko uzdignutu cev, grunu pucanj, i kao da utonusmo u plamen... Pribismo se odmah uza štit. — Artiljerija, pucaj! — viče neko. — Kidajte most, kidajte most!
— uzvikuju veselo vojnici. Kao da stotinu gromova tresnu nad glavama našim, a zemlja se uzburlja oko nas. Utonusmo u dim i prašinu. Neko jauče. A vojnici usplahireni, pa ih mesto ne drži. — Lezi, lezi! — Mitraljez u zaklon!
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3
Od vrha Kajmakčalana spuštala se kao avet gusta magla. Sunce zamrači, teški oblaci nas obaviše i utonusmo u potpunu tamu i mrak. Nije se videlo ni dva koraka „Pucaj!“... „Ne pucaj!“ — Čuju se uzvici. „Napred, napred!
Oblaci se spuštaju sve niže, vidik se gubio i najednom utonusmo u tamu. Neka hladna struja pređe preko nas i lice nam se orosi. Kroz maglu dopre piskavi zvuk trube, kao znak za juriš.
Kao da čujemo kako od one strane dopire jauk i škrgut. Zvono se više ne čuje. Utonusmo u krvavu svakidašnjicu. Sve je sivo, bezoblično, beskonačno, kao i oni suri oblaci, koji se dižu iz jaruga i prelaze
Raketla se spuštala brže. Čas svitne jače, pa zamre. Okolni predmeti podrhtavaju. Najednom utonusmo u mrak. Dragan zastade. — Da pričekamo dok priviknete oči... Pst! Svetomire, jesu li otišli? — zapita nekog Dragan.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Neki potmuli tutanj se razleže brodom i vetar poče da piri okolo nas. Svetlost se najednom ugasi i utonusmo u neproziran mrak... Lađa je izlazila na pučinu...
Svetlost na Krfu kao da se postepeno gasila. Zailazimo sada za jedno ostrvo, koje nam najzad zakloni varoš Krf i mi utonusmo u potpun mrak. 3aplovismo pučinom... Tek sutradan videli smo da nas prate dva torpiljera.