Ćipiko, Ivo - Pripovetke
s kojim se najradije igrala na žalu, i mio utisak onih toplih ljetnjih dana, i pusta, strasna i požudna snatrenja, i sve uvalice svijetloga školja... I, osjetivši to u sebi, časom slast zastruji njenim mladim životom...
— Je li bilo moru onoliko vjerovati! — nastavi kao za se. I lađa krene, i, izišavši iz tijesne uvalice na otvoreno more, veselo zaplovi u pučinu suncem obasjanu. . . Iza odulje vožnje naš čamac pristade na žalo Vele uvale.
A parobrod odmiče i za sobom ostavlja uvalice, rate, školje i škrape, uvijene u zagasito plavetnilo raznih nijansa, pa kada stiže pored crkvice, uzidane u golu