Ćipiko, Ivo - Pripovetke
oluje valovi, pjenušeći se, razbijaju; vjetar svija mrke samce čemprese i kriče galebovi, — a sada oko hridi tugaljivo valići kroče. Sveti kip mladići položiše na otar, a dok ga smjestiše, navali čeljad da mu noge cjeliva.
Ćipiko, Ivo - Pauci
pučini; čini se k'o da se s nje neprestance u vazduh dižu blijedi tanki plamenčići, koji negdje u visini iščezavaju. Valići zapljuskuju obalu, more žamori...
Mi se žurimo, otplovićemo čak daleko, daleko tamo gdje ćemo naći ostrvce puno cvijeća i šarenih ptica, — valići mu plaču obalu i šapuću vječitu pjesmu. Žurimo se i žurimo! Čedo moje, tamo ćemo poći!
Župnik bijaše već otišao. Hladni, svježi zapadnjak stao da propirkuje i da, blaži sparinu. Valići se kotrljali do u zaklonicu, do samih Ivinih nogu.