Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Od obijesti je vukla Strica za nogavicu, propinjala se uz Jovančeta, gurala Vanjku Širokog. Morali su najzad da je vežu za kočić pred njenom kućom, jer je smetala u poslu.
Ona se onda pribi uz Vanjku Širokog, svog zaštitnika, a na to Stric ljutito lupi dlanom po stablu i zapri jeti: — Drugi put ću skočiti s vrha
! Toga trenutka neko treba samo da pomene kako bi dobro bilo za ručak ispeći krompira, a Đoko već skače i zove Vanjku: — Široki, ponesi vreću, idemo u crkvenjakovu njivu.
— povikaše dječaci i potrčaše mu u susret. Poljar zastade s uzdignutim štapom i u čudu se izbeči u Mačka i Vanjku. — Šta je to, trčite mi u susret raširenih ruku? Ne bojite se poljara? — Ne bojimo, striče Lijane!