Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Koliko li sam se samo napatio za onih pet-šest dana što sam imao sobnog druga! Na njemu sam vidio, uobličeno i vanjski uočljivo, moje rođeno unutrašnje lice, moju vlastitu zatajenu nutrinu.
I mada je sve druge taj događaj ostavio u uvjerenju da je vanjski nesretan slučaj bio ono što mi je presjeklo dalje mogućnosti „uprav u času kad su se s najviše izgleda preda mnom
darovima, svojstvima, odlikama, da s drugim nečim stoji u odnosu i u međuzavisnosti, ili čak da bude samo odraz ili vanjski izraz tog nečeg drugog.
u misli, u fantaziji, zar i fakat našeg čuvstvovanja, treperenja naše senzibilnosti, nisu isto tako fakti kao i oni „vanjski”, „fizički ”, „realni” , objektivni fakti (i kakvim li ih sve mrežama za leptire ljudi ne nastoje da zarobe!)?
Do te mjere, da ponekad uzdrma i naš fizis, ugrozi i samu našu egzistenciju. I zar i ti „vanjski“ , „objektivni” fakti u suštini ne ostvaruju svoju važnost i svoju značajnost po nas tek time što se pretoče u naše
Ili ih se sjetimo u velikim razmacima, blijedo i bez osobita odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav vanjski poticaj.
prema nekolicini bližih osoba, prema baki, prema fra Anđelu, izlinjala je u onaj tanki mladički površan osjećaj, sasvim vanjski i dekorativan, od koga se lako otkupljujemo razglednicom iz svijeta ili pismom o godovima, ispunjenim od vrha do dna
), i pored moje u suštini diskretne i usukane prirode, i pored moje odvratnosti prema svemu zvučnom i vanjski efektnom, proveo dobar dio mog vijeka u nekakvoj vezi s „teatrom”, u širokom smislu te riječi.
Slučajnost? Ili lažna slučajnost — izlika da bi zazivanje koje nijemo vapi u nama moglo da uzme vid odaziva na neki vanjski izazov. Možda. Od jednog glasa koji je promaknuo hodnikom sav sam pretrnuo. Dobro poznat glas dobro poznate osobe!
sjalo saharsko sunce, sipila londonska magla, čekići su radili bez zatajenja: osigurači su bili čvrsti i pouzdani, svi vanjski uticaji brižljivo eliminirani, mehanizam stavljen u stanje zajamčene neinfluensiranosti.