Stanković, Borisav - BOŽJI LJUDI
Ali to ne bi duga veka. Tajom prevlada druga. Varošanka je bila. Bila sluškinja, pa se propila i počela da prosi. Nova je bila, tek od skora došla na groblje.
S desne strane stajala je ta varošanka; s leve mu, uz koleno, kao uvek, bila je Vejka i trudila se, brinula da u njihovoj, zajedničkoj torbi što više bude
A od svega što je najbolje, probirala je i davala svome „čiči“, Taji, metala mu u skut, da on jede. A i varošanka. Ona opet da bi se pred Tajom kao pokazala, glasno se zdravila sa ženama koje su ih darivale i s kojima se ona
Ali Taja je jednako jeo, a varošanka se još ne odmicala od njega. Ona je isto onako stajala i kao nešto očekivala, nadala se nečemu od Taje.
— Ja! — odjednom se na nju obrecnula varošanka — šta će tamo? Dobro mu je i ovde... Ali Vejka nju nije slušala. Znala je ona unapred da će to od nje čuti.
Ova ga je dvorila nekako raskošnije. Lepše mu i ukusnije gotovila, nameštala... sve po varoški. Ali posle varošanka kao da se brzo zasiti Taje i odjednom ga ostavi.
Sedeo je tamo, ili ispred svoje sobe u koju ga varošanka nije puštala ili u reku, iza groblja. I, da li od starosti, ili od gladovanja, zemljosa.
On se više živ nije čuo. Samo po kad i kad noću. I to kad obično varošanka pijana s drugim prosjacima dođe, pa se s njima zatvori u njegovu sobu.
Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
i nju kao i svakoga otera, ali se seti da ona nije neka njegova, seljanka, pa da može raditi sa njome šta hoće, već da je varošanka.
Ćosić, Dobrica - KORENI
I njegove ženidbe se bojala: bila je ubeđena da će ga neka varošanka otuđiti. Onda više neće doći i pomilovati je škrto mekom, gospodskom rukom po obrazu.