Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
S jedne strane, o desnuju, stoji mi intendant Aćim, inače moj tetak, a s lijeve intendant Vačkonja, koga u čelo i u torbak zna svaka krajiška baba.
— Videre tenkove, cicvaru im božićnju! — skrenu nam pažnju tetak Aćim na udaljeno zunzaranje, a na to Vačkonja samo podskoči i prestrašeno zabrza: — Đe, đe, đe su? — Zar ih ne čuješ od Prijedora?
— Zar ih ne čuješ od Prijedora? — pita Aćim, a Vačkonja samo puhnu i s olakšanjem izduši: — Uf, bog te ubio, što se ne izražavaš preciznije: drugo je „videre“, a drugo „čuju
Tetak Aćim prijekorno smače ramenima. — Šta ima da se izražavam. Evo ti tu pjesnika, to je njegov posao. Vačkonja me mjeri kiselo, intendantski, kao neki espap sumnjiva kvaliteta, i zlovoljno mudruje: — Vala, da bog prosti, i ovi
Kanda isto misle i ovi moji prijatelji, jer čim je u šipražju nešto šušnulo, Vačkonja načulji uši. — Sigurno seljak, Očenaš mu njegov!
On je, u neku ruku, vrlo ozbiljna konkurencija pravom službenom intendantu, zato ga je Vačkonja tako brzo i otkrio svojim profesionalnim radarom. — Ajd, ajd, izlazi, što tamo šuškaš kao jež.
— Ajd, ajd, izlazi, što tamo šuškaš kao jež. Dovikne mu to Vačkonja više prijekorno, a manje ljutito, razumije on njega, a seljačak se zaista izvlači iza osniježena kukrikova žbuna i, prije
Šta ćeš, ja sam ti više kao jedan čovjek siromah. — Aha, jesi li se pripremio, burazeru? — gače mu u susret Vačkonja, pun razumijevanja, dajući mu u isto vrijeme do znanja da on već dobro zna kud se „burazer“ uputio.
— Druže moj mili, jesu nas opljačkali ovi dolje dušmani, pravo ti kažeš. Nećemo im vratiti da sto ruku imamo. Vačkonja se sumnjičavo zagleda u bezimena noćnika. Majke mi božije, imaš ti sto i trideset ruku.
— Jest, jest, imaš ti sto ruku, nije tebi Vjerovati — uzinatio se sumnjičavo Vačkonja, a meni odjednom dođe nešto žao toga inokosnog siraka, isturenog sama samcita pred bezdušni front ovakve tri