Ćipiko, Ivo - Pripovetke
mislio je Ivo Polić. „Zar ova melanholična golota surih zidova, ili ova muzika šapata potištenih glasova vernika, ili ljupkost jednake svetlosti, ili uspomene varvarstva, razvrata?
Ivo Polić oseti potrebu da se moli. Bio je u fesu, odluči se. Postavi se u red vernika i s njima klanjaše. Klanjajući, nehotično iz duše navirahu mu na usta reči sultana Muhameda II, kojim je na ulazu
Pusta prostrana crkva beše vlažna, kao da se ovlažila suzama bogoljubnih vernika, a kroz išarano staklo visokih prozora prodiraše siva svetlost, šuljajući se oko visokih kamenih stubova, i činjaše mu