Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Naspram tih vrata druga su, te tako se igra vjetar kroz kovačnicu i hladi znojava kovača. Kad učitelj dođe napored njega, a on se okrete: — A što si ti more, stao tu?
— Znam; a što si stao na promahu? — A? — Što si, velim, stao tu, da te tako znojava bije vjetar? — 'Vako ja kad se oznojim! Stanem na vjetar, pa čisto zabreknem.
— A? — Što si, velim, stao tu, da te tako znojava bije vjetar? — 'Vako ja kad se oznojim! Stanem na vjetar, pa čisto zabreknem. Pa kad poslije opet uzmem čekić, čini mi se da u njemu nema pet drama, a leđa mi čisto škripe.
Kad stigosmo pred školu, a ona gori uvelike. Crkva, hvala bogu, još zdrava, čitava, samo što vjetar nanosi plamen na nju, i svaki čas čekamo kad će planuti.
Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
— I meni miriše vino! — uzviknu čiča Trišo — sigurno je blizu neka krčma. — A meni vjetar nanosi dah planinskog sijena. Znači da ta krčma ima i štalu — dosjeti se magarac. — Naprijed, junaci — komandova čiča.
Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
Evo nekih kletvi koje se upućuju vešticama: „Zla im subota“, „Crevima se opasale!“, „Po dnu mora pržinu kupile!“, „U vjetar se stanile!“¹⁵⁶ Neke magijske reči mogu biti pouzdano zaštitno sredstvo kada se za neku ženu posumnja da je veštica.
Matavulj, Simo - USKOK
Markiša se naljuti: — Valaj, ako je i lukavo nije junački ni čojski! U taj mah vjetar jače zazvižda. Umukoše. Primicahu se ka Krscu. Bjehu u stravičnoj dubodolini.
U taj mah vjetar jače zazvižda. Umukoše. Primicahu se ka Krscu. Bjehu u stravičnoj dubodolini. Kad vjetar utoli, započeše padati krupne pahulje snijega, a zatutnji planina od njekog silnog pucnja.
Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
Žbun zahvaćen vetrom ječi brujem nebeskih sfera: Briše bezglasan, studen potplaninski vjetar poljem, i samo kad čovjek naiđe pored nekog osamljenog gloga, čuje se beznadno sitno cviljenje.
s Torbakom) Ono što se zbiva u vlažne i nemirne martovske noći dok napolju kaplju trule strehe i u pomrčini se čuje vjetar, u mokrim noćima ranog proleća, kad samoća naraste do grla i čovjeku se ne spava (Glas iz djetinjstva) sećanje na one
Milićević, Vuk - Bespuće
Topao vjetar digne pokatkad debelu prašinu, zavitla je u vazduh i s njom naglo projuri, u nekoliko mahova, ulicu; tresne vratima
i s njom naglo projuri, u nekoliko mahova, ulicu; tresne vratima kavane, zadrma prozore; negdje u susjedstvu tresnu vjetar prozorom i staklo se rasu po pločniku; nekome vjetar ponese šešir. Tmasti oblaci miješaju se nemarno i smućeno.
tresne vratima kavane, zadrma prozore; negdje u susjedstvu tresnu vjetar prozorom i staklo se rasu po pločniku; nekome vjetar ponese šešir. Tmasti oblaci miješaju se nemarno i smućeno. U vazduhu nešto teško što zaražava čamom i malaksalošću.
Kroz otvoren prozor udarao je vjetar i unosio oštar noćni vazduh; mašina sipala kišu varnica koje su se gasile; bjelasale se rijeke, s lomljavom se
I kad je sio u saonice, kako je rezala zima, kako je šibao vjetar, suh i hladan, po prostoru koji se smrzao. Nebo je bilo zaleđeno i sivo.
A vjetar snaša namete i zasipa snježnom prašinom u lice. Kola i putnici rijetki; tek što, pokadgod, jato gavranova zacrni snijeg,
On siđe s kola, vukući predugačku šubu po snijegu i uđe u hodnik, s otvorenim vratima sa oba kraja, kroz koji sviraše vjetar sa ceste u avliju. I uđe u sobu, bez kucanja. Soba je bila nezagrijana, hladna, nespremljena.
A sada ga je gledao kako je suv i pust, ostario, pocrnio i oronuo, kako se nemoćno ispinje svojim surim stablom; vjetar čudnovato šumi u njegovim granama koje klepću tupim i suvim zvukom pod vjetrom i otkidaju se i padaju, lomeći se o
Ona je donosila u kuću miris i svježinu polja i dah izapiranih obala Une; upadala u kuću kao lagani vjetar koji se valja na sitnim talasima i igra u tromom ljeskovom lišću i u vrbinim krošnjama koje su se nadvile nad vodu.
u bašti, pod jednom starom trešnjom sa ispucanim deblom i gledao kroz granje u bjeličasto plavo nebo; od Une udarao lak vjetar i donosio oštar i jak miris vode i burkanje valova; negdje u daljini sijao se jedan srp vode; odnekud iz polja dolazili
Šta goni njegove misli i što ih zbunjuje, smućuje, uzburkuje i baca po duši jedan strašan vjetar gdje se miješaЇu, sudaraЇu, satiru jedna drugu, u jednoj nerazumljivoj zabuni?
Pa kad kiše stadoše, ispod sivog neba ostade sam oštar i suh vjetar, koji zamrznu vode i ocrveni uši i noseve dečurliji koja deraše brukvicama potkovane opanke na smrznutim barama,
Radičević, Branko - PESME
sama ne znade, Te pogleda u golemoj muci, Glednu gore nebu visokome, Onda glednu onoj gori čarnoj: Od gorice lađan vjetar pirnu, Pokrenu joj misâ čudnovatu: „Ala“, reče, „strašan li si silan!
Kakav mlađan ne, ne smije biti.“ — I srce joj sileno zakuca, Još oslušnu: „Što li ovo bješe?“ Vjetar samo lipom zažubori, Drugo ništa — „Ali ovo sada?“ Opet sluša: „Ništa, opet ništa.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Tako je to bilo po danu, dok prlji sunce i jesenji vjetar, a uveče, kad starci odoše u djedov sobičak, potrpan mrakom i tišinom, tu poteče druga priča nevesela tamna ponornica
Veseo jesenji vjetar kovitlao je po vazduhu lišće, slamu i perje, hujao kroz ustalasano granje voćaka i zvao da se pođe nekud, naduvane
Sav zasjenjen i zagluhnut, opijen mlakim jutrom, pustih se niz vjetar, dobri svemoćni vjetar koji je bestraga oduvao sve žandare i njihove prijetnje.
Sav zasjenjen i zagluhnut, opijen mlakim jutrom, pustih se niz vjetar, dobri svemoćni vjetar koji je bestraga oduvao sve žandare i njihove prijetnje.
— Ehej, striče Drmogaća, hajdemo nekud, evo tvoje ljudine! Plovio sam niz vjetar, lak i slobodan, a za mnom jedrio moj veliki prijatelj i pobratim.
žandarm ukrsti oči, lijevim nanišani u desni direk sjenice a desnim u lijevi, i zaneseno poče: Čuj, narode, dunu vjetar, dolijao lopov Petar!
kad je već tu put i šuplje ispod neba, a Cigo, opet, zažali što nema svoga krova, kad ćeš ponovo, kadli-tadli, upasti u vjetar i mećavu.
Samo mi kažu: tamo je Stevo, ne brini. * Završile se govorancije, opustila tribina, vjetar se neveselo sašaptava sa zastavama. Na prostranoj poljani razgorijeva se i buči narodno veselje.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
koja nije rođena od oca i majke, nego je načinnle vile od snijega izvađena iz jame bezdanje prema suncu ilijnskome, vjetar je oživio, rosa je podojila, a gora lišćem obukla i livada cvijećem nakitila i naresila.
Oklopnik ode kao vjetar i zamalo čas vrati se, predade maramu i nestade ga. Kad dobi maramu, od velike radosti ne znade šta da radi!
Kad ujutru jutro osvanulo, on se prenu iza sna, ustade te se umi i pomoli bogu, pa htjede krenuti, ali da mu vjetar ne bi svirao u prazna usta, htjede da se potkrijepi malo.
Pođe nekakav car sa svojom ženom i sa kćeri da se šeta po moru na lađi. Kad malo odmaknu od brijega onda dune vjetar pa ga baci čak u nekakvu zemlju đe se o njegovu carstvu ništa i ne čuje (kao ni on o ovome što do sad ništa nije čuo ni
A on odgovorio da ne čupa luk da krade, nego se uhvatio za nj da ga vjetar ne obori na zemlju, pa se luk sam iščupao iz zemlje. A kad ga gospodar od luka zapita: „A što ti je to u torbi?
u jedan čun pet šest prostaka i jedan pop da se prevezu preko jedne rijeke iliti blata, dok na jedan mah puhne žestoki vjetar i izvrne se čun te svi u blato.
Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
Vo i krava vuku me. - Spuštaju se pojasi s tavanice, s pendžera. Bacam cjepke, napadam vukodlaka, vučicu. - Vjetar vatru povraća iz tučane furune. - Mile seje, dvobraća: Ranko, Mara, Milija - Ćamil, Tahir, Fikreta.
(Riječ mi se raspala na šarene slogove.) - U prozorskom staklu se ogledaju bregovi: vjetar duhne - taknu se procvjetalim trešnjama. - Mati kolač iznosi, bosiokom načičkan. Oko stola aura, tišinini nezuji.
Šta s teletom troglavim, šta sa kravom krepalom? Krov zijevac zarže - skopča vjetar uzdu mu. Olistala bunikom krene kuća ỳ šumu. A U NULI AZ To što lije - to je lirska zlob.
(Kroz deseterac glagolom trajnim - ljeskaj, predjele.) A borov vjetar kud bi da vije? Put sinjeg mora, put Panonije? Nedjeljno podne: bruje pčelice, smola miriše - pućka cicvara; lukac
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Delija momče kroz goru grabi, ide u najam opasnoj babi. U divljem klancu vjetar svira, i voda buči niz tjesnac strmi, zlaćana zrnca potok spira, a obnoć nešto stravično grmi: bi se zakleo, glavu
Samo za trenut! ... Vjetar je meo i sve se zavi u sniježni veo. MJESEC I NjEGOVA BAKA U šumi staroj oganj gori, blista u mraku na
Tu ponoć vozi srebrne sanke, a vjetar gudi uspavanke, i zvijezde klize niz Mliječni put, dok čika Mjesec, beskućnik stari, sjedi sa žapcem u mlakoj bari
“ U mlinu starom šupljega poda pod grubim točkom klokoće voda i pravi grobnu jezu, a čudan vjetar kroz brvna piri i uklet šapat po mlinu širi: „Namakni, Ćoso, rezu!
Mreža mu teška, veslo još teže, vjetar ga svaki hladnoćom reže, s prijetnjom se more giba. Uzalud zovu daljine drage, starini tužnom nestalo snage, sve mu
Nebo se mrači u ruhu mrkom, oluja silna dolazi trkom. Dok vjetar vodom brazda i rije, nad malom barkom galeb se vije, poznaje burne dane, vidi Mačak u propast leti, pa, oštro
“ Sjeti se Mačak starine drage, pa juri naprijed sa više snage, vjetar ga pjenom pljuska. U ljutoj buri lađica-čigra na grivi vala pomamno igra, lagana lomna ljuska.
“ Skoči Sivko, pa na vrata, maglu hvata. Luta šumom, vjetar huči, a na panju nešto čuči, oči sjajne, pogled plah. Uhvatio Sivka strah.
“ Najzad se digoše uvis oko njih vjetar svira, putuju iznad gora na zmaju od papira, na zmaju čudnih šara u pravcu Kilimandžara.
Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
86. O narandžo, vojko plemenita! Tanka li si, visoko li rasteš! Dažd nahodi, tebe kor’jen raste, Vjetar puna, grane ti podvija; Svrh tebe se grad Budva viđaše, U Budvu se mlad Jovo ženjaše, Iz kola mu vila klikovaše; U
“ LjUBAVNE PESME 107. Vjetar ružu uz polje nosaše, Na Jovov je šator nanosaše, Gdjeno Jovo sa Marijom bješe: Jovo piše, a Marija veze; Nesta
Star je vojno trula javorina, Vjetar duva, javorinu ljulja, Kiša ide, javorina trune; Mlad je vojno ruža napupila, Vjetar Duva, ruža se razvija, A od
Star je vojno trula javorina, Vjetar duva, javorinu ljulja, Kiša ide, javorina trune; Mlad je vojno ruža napupila, Vjetar Duva, ruža se razvija, A od kiše biva veselija, Sunce sija ona rumenija“. 127.
Niko je ne sm’je buditi: Ni mila majka, ni tajko, Ni mila braća iz lova. Majka joj Boga moljaše: Da puhne vjetar s planine, D’ obruni cv’jetak s naranče, Da pane mladoj na lice.
Majka joj Boga moljaše: Da puhne vjetar s planine, D’ obruni cv’jetak s naranče, Da pane mladoj na lice. Puhnu mi vjetar s planine, Obruni cv’jetak s naranče, I pade mladoj na lice; Plaho se mlado probudi, Naranču stade proklinjat:
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Gledao sam Getsimansku baštu, ocrnjenu strašću i izdajom. Svetu lampu lud vjetar ugasi! Mi vidimo na plodnim njivama đe se grdno trnje rastićilo, hram Omarov đe se povisio na svešteni osnov
pasju vjeru vjerovao; krvlju mu se prelili badnjaci, krvlju krsno ime oslavio, svoju đecu na nj pečenu io; u pomamni vjetar udario, a u lik se manit obratio!
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ Vjetar je duvao niz Krstac sve to jače. Nad Crnom Gorom povijahu se tušti crni oblaci. Sunce je tonulo u more. Sa zapada do po
Prema prijeboju bijaše tara, a nad tarom o čukljama povješano odjelo. Dugo su tako mučke sjedili. Vjetar je, na mahove, hujao i potresao vratnicama; torni pas u avliji bi ponekad krupno zalajao pa umukao; u selu zagrmi
“ Za njim uđe drugi, za ovijem još dvojica, jedan za drugijem, svaki ponavljajući one riječi što ih je prvi izrekao. Vjetar sunu kroz otvorena vrata i povi plamenom, te ostaše u neviđelici. Soldat se još bolje pribi u nugao.
Istočnjak vjetar dunu te stade šušanj vitijeh jela i borova — ali se Crnogorci ne probudiše. Sunce granu te razbudi zvjerine po rasjelin
“ reče im. „Jedan za drugijem ajte; ne grajte, kad se ja sagnem, saginjite se i vi!“ Kiša je jednako padala i vjetar duvao. Četnici nasukaše se za četovođom.
puškama i ledenicama, sa jataganima malo izvučenim iz korica; svaki je nanizao preda se po nekoliko fišeka. Vjetar bješe utolio te nasta potpuna tišina. Tice veselo pjevahu po zelenim čestima. Nijesu dugo čekali.
Djevojčine grudi tako se silno odigoše da odbiše glavu Milunovu, a uzdah što se iz njih vijnu, kao tanki vjetar razbaruši mu kosicu. Dijete se živo obrnu, pa joj se čudnim oštrim pogledom zagleda u oči.
Na dvoru suton se počeo bješe hvatati. Vjetar je duvao i pirio na mahove, a taman kad čovjek sjede, zahuja žestoko, da stade treska prošća i vratnica po zgradama,
Svi pogledi bjehu uprti na vidara, a on zaškiljio, gledajući oganj po svojoj luli i lagano odbijaše dimove. Kad vjetar presta, izvadi kamiš iz zuba, pljucnu, nakašlja se, protra brke, pa zinu da zausti nešto.
Ha! doći će mu glave ovaj gore zvjezdan! Neka ga!... Ne znam kako je loza ponijela, hoće li biti vjetar otrunio pupove... Nijesam gledao nikoga iz Primorja ni iz Crmnice...
Ta je snovao svoj novi život, svoje gnjezdašce, toplo gnjezdašce, ljubavi, jak zadah krute istine sve to rasprši kao što vjetar maglu rasprši. Da izbjegava društvo, drugog izgovora nije imao no da obilazi planinu.
Ponekad nebo bješe čisto, ali magla kao more pritisnu nizine. Vjetar, čas sa sjevera, čas južnjak, duni na mahove i raznosi lišće sa stabala.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
— Popo, popuj, ama malo i prioruj! — Prava braća bez aršina čohu dijele. — Pred nemogućim nema delije. — Presta vjetar — stadoše galije. — Prednje vrane padaju zadnje. — Psi zimi kuću grade, a leti u koprivama hladuju.
O moj kume, ne uzdaj se u me, Već u boga i u svoje ruke. Oštar vjetar pogoni oblake, A kamatnjak braću u prosjake. Pošlje smrti razgovora nema.
našli đe krade luk, pak ga zapitali što to čini, a on odgovorio da ne čupa luk da krade, nego se uhvatio za nj da ga vjetar ne obori na zemlju, pa se luk sam iščupao iz zemlje. A kad ga gospodar od luka zapita: „A što ti je to u torbi?
mlada kuma svoga liepim darom, košuljom usnivanom, nevezenom, pripletenom i sastavljenom, na vjetru bi poletila, (kad bi vjetar rušio krovove i čupao drveće iz korena), jedva se vide žice: rubina je svilom tkana, zlatom popunjena, bogu na glas
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Pođe nekakav car sa svojom ženom i sa kćeri da se šeta po moru na lađi. Kad malo odmaknu od brijega, onda dune vjetar, pa ga baci čak u nekakvu zemlju, đe se o njegovu carstvu ništa i ne čuje (kao ni on o ovome što do sad ništa nije čuo
koja nije rođena od oca i majke, nego je načinile vile od snijega izvađena iz jame bezdanje prema suncu Ilijnskome, vjetar je oživio, rosa je podojila, a gora lišćem obukla i livada cvijećem nakitila i naresila.
Pođe nekakav car sa svojom ženom i sa kćeri da se šeta po moru na lađi. Kad malo odmaknu od brijega onda dune vjetar pa ga baci čak u nekakvu zemlju đe se o njegovu carstvu ništa i ne čuje (kao ni on o ovome što do sad ništa nije čuo ni
“ Ona na to pristane, da mu ticu i pusti iz usta nekakav vjetar plavetan i zadunu put onijeh okamenjenijeh ljudi, te svi na jedanak oživješe.
u jedan čun pet šest prostaka i jedan pop da se prevezu preko jedne rijeke iliti blata, dok na jedan mah puhne žestoki vjetar i izvrne se | čun te svi u blato.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
kao... — poče se nećkati. — Odi, odi! Sidi i ti, Stipane, s namikare! I sva trojica složiše. Napolju se nadimaše vjetar na mahove, te treskaše vratnicama. Torni pas Kušmeljev vijaše u naslonu.
V PRVI DOGAĐAJ Šest nedjelja poslije odlaska Bakonjina nasta rđavo vrijeme u Zvrljevu. Magla napuni doline, pa silni vjetar od mora razagna maglu, a donese pljusak. Žedna zemlja pijaše brzo vodu.
Fra-Tetka, jedini ustalac od sve braće, izlazio je noću dva-tri puta iz svoje ćelije, te obilazio trijem, bojeći se da vjetar ne ponese otkle žeravak i ne nanese ga na trulinu.
Ali kad sunce granu, vjetar poče slabiti, pa malo-pomalo, utoli sasvim, onda se povrati sklad i u crkvi. Svako se prepade svoje grješne rabote, pa
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Prošlo je leto! Mutna jesen vlada. U srcu našem ni jednog slavulja. Tu hladan vjetar svele ruže ljulja, I mrtvo lišće po humkama pada... A. Šantić LXXIX GOSPOĐICI...
Gdje su jorgovanâ Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?... Vaj! vjetar huji... a ja mislim na te, I sve te gledam, kroz suzu što lije, Gdje bereš slatke, raspukle granate. A.
- „Petar!“ - Usklikne otac; - „on je zacijelo! On vazda voli govor i sijelo Otvorite mu!“ ...I mi svi, k'o vjetar, Trči i vratâ prijevor izvuci.
S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste Rasplete joj one pletenice guste; Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi; A meni se krenu bururet
zlatne iz crvenih kupa, Svi mašu rukom iznad brazda tije', I prodrti im peševi rukava Lepršaju se, šume, k'o kad vije Vjetar u spletu sasušenih trava.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
Ko će vjetar ludi zauzdati? ko l' pučini zabranit kipjeti? ko l' granicu želji naznačiti? U čojka je jedan hram vozdvignut, zla
Iz njega se luče besamrtne na sve strane r'jekama sipahu. Ko kad tvorac mogućijem slovom našu zemlju u vjetar razvije i u trenuć zemni okeani kad se prospu srebrnim strujama u propasti bezdne mrakovite - tako teku izobilno
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
vremena doživljujem kao grdne kvantume sabijene prostornosti što protječu nad mojom glavom; tako hučno, da im oćutim vjetar na licu.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Najprije baciše babu u jamu — jala, dušo, drži se zubima za vjetar! — pa za njom zakoturaše stijenu. Leti baba, leti stijena, dok odjednom dolje u bezdan bub, osta zauvijek.
A mali mu reče: — Bih, zašto ne? — pa zakala i ode. Kad dođe tamo, leže pod stubac pa stane spavati, ali kako je vjetar duvao, one kosti zaškogrći gore, a on se probudi; vjetar se opet umiri i on počne spavati, pa onda opet duni, pa
Kad dođe tamo, leže pod stubac pa stane spavati, ali kako je vjetar duvao, one kosti zaškogrći gore, a on se probudi; vjetar se opet umiri i on počne spavati, pa onda opet duni, pa zaškogrći gore s kostima, a mali se opet probudi.
„Ma stani“, reče on, „samo dok zaspim, pa onda udri ako hoćeš do dana.“ Ali dok on počni spavati, vjetar duni, a kosti zaškogrći, i on se opet trgni. „Ma daj samo se primiri, molim te, dok zaspim.
„Ma daj samo se primiri, molim te, dok zaspim.“ A kad se vjetar ne htjede umiriti, on ustane la se uspuže uza stubac, te skine onoga, premota ga i metne pod glavu, pa onda leže i
u jedan čun pet-šest prostaka i jedan pop da se prevezu preko jedne rijeke iliti blata, dok na jedan mah puhne žestoki vjetar i izvrne se čun, te svi u blato.
ŠTO ZOVETE MRTVE? Prevozila se preko jedne vode lađa punana svakoga naroda, pa uždi žestoki vjetar da su svi u riziku života bili, pa u onom strahu svaki se počne po svome zakonu moliti bogu; hriščani: „Pomozi, sveti
“ a Turci: „Sveti proroče Muhameda. amen!“ Jedan prosti seljak — videći da ništa ne malaksava vjetar, no to viši biva — zaviče: — Što vam je ljudi, jeste li pri sebe?
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Nad glavama im vjetar huče i odbija se od golih krševa, a njima je u društvu milo i toplo: grije ih sunce, vreo zadah čobanica i mladićki
Izvadi iz džepa novine i stavi ih na sto. Zatim, naoko jednako jedak, reče kao u vjetar, ne gledajući nikoga u lice: —Došao je odgovor od Spasoja; piše za nju, — pogleda ispod oka na sluškinju.
I osjeća slačinu u životu i za dah umirene slasti... „Vjetar mora da je napolju”, pomisli, jer nad krovom njegov udar tugaljivo fijuče, i fijuk se sliva sa zvučnom jekom vojničke
Košaricu nosi u ruci, a studen vjetar zabuši je u lice; preko noći duhnuo je sjeverac, otjerao oblake, osušio kaldrmu i putove i donio zimnje sunce.
Kad je vlak dojurio na veliku stanicu, hvatao se mrak; vjetar huče i studeno je. Cvijeta iziđe za Lazom i, nepomično gledajući u nj, uđe u prostranu čekaonicu.
Pletući bječve, dugo bi pjevala na sav glas, osmjehivala se čobančetu i gledala u zanjihalu se pučinu, a vjetar joj razmiče kosu i nosi djetinji glas u pusti prostor. U ljeto, čobanče bi, po običaju, pa žalu golo skakalo i kupalo se.
Gledajući na nemirnu, uskolebanu pučinu, neko vrijeme stoje i osluškuju šum mora i huku oluje. Dok vjetar huji preko njihovih glava, u zaklonici je tišina; tek kad jači udar vjetra nasrne na grane drugih tankih žbunova što u
Čamac, silom gonjen, juri prema školju, napire se da uhvati prvu uvalicu, ali vjetar je žestok, goni ga donjemu kraju školja Antica iznebušila se, ne zna što će.
Svi uprto gledaju u čamac i jedan za drugim prate uzastopce Anticu. . — Gledajte kako vjetar mota jedrom.... Rastrgnuće ih! — opazi mladi ribar iz društva. — Luda, što ih ne spusti!..... Što će mu jedro?
— povika na vas glas mladi ribar, zvjerajući živo očima u pravcu napadnutoga čamca, i nastavi: — Gledaj, sad ga vjetar po volji nosi! Biće da mu i krmilo već ne služi!
i crnom slutnjom koju oluja povećava, ide naprijed, no dospjevši na krajnji rat škola, nema kud dalje, — ustavi se; vjetar je udara sa svih strana i zameće se s laganim joj odijelom; dvoje djece čvrsto je drže za skut, a uokolo nje okupilo se
— Gledaj, eno mi se sad učini, Marko ima veslo uruci — Odapire se svom snagom... no nije moguće, silan je vjetar.... . — Marko, Marko!
Jakšić, Đura - STANOJE GLAVAŠ
Baš kao ona kara-boja kojom naša hanuma progrušane vitice bojadiše. TREĆI TURČIN: Pa onaj vjetar! Čovjek bi rekao da se debeli bedemi na gradu urvaju... Zemlja drmi, a ukrstile munje, velju, kihametu doba dolazi!
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
): Ljudska znanja sva su neznan. Kosti u prah, prah u ništo, Duša para, para vjetar — Gle na čem je nadežda nam Sveg života osnovana! Kam' blaženstvo u vazduhu? Be li svijet a pod zemljom?
Jakšić, Đura - JELISAVETA
Na čelu bolja, očaja, glad... (Glasno.) Đeco, ogrijte mi se — kodža i studi još, a hladan vjetar puše i po ovijem pustim visovima bijelim mrazom vrhove šara, a put je mučan, đeco — a noć je noć!...
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Duboka strahovita tišina. Vlažna svježina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhiva preko kućâ, što se u polukružnom, neprekidnom nizu protežu ispod planine.
Jezdi đogin, po'ladan vjetar pirlija, a srce Mi se u prsije' razigralo. Zađo' u Medenjak, pa zagrokta': Medenjače, visoka planino, ne 'raniš li u
Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA
, 143). Čempres (cіpreѕѕuѕ ѕempervіrenѕ). U jednoj priči »se lorko stvara u čempres, te se ljulja kao da ga vjetar culja« (SEZ, 50, 1934, 174). Četruna (cіtruѕ medіca). »Kao veliki limun« (Vuk, Rječn., ѕ. v.).
Ćipiko, Ivo - Pauci
Bijesan, pa razigrao vranca... nije već božji vjetar... Ih! Prije nego se pokojni Niko u groblju ohladio, po selu se šaporilo kako je pokojnik na samrti oporučio svoje
i učesta snijeg. Ali podnoć najednom sasu pušavica, kao brašnom iz pune vreće .. . No sve ništa, da ne duhnu vjetar: studen bije u obraz kao ledom... I spustila se noć, ne vidiš pred očima drugo do bijela...
— Pravi kijamet! ... Nije druge, već gini! ... U tome izgubismo se, ne čuješ svoga bakta, ništa, uši zapušio pusti vjetar!... Meni strgao vjetar kapu s glave, a spao mi opanak . ..
Nije druge, već gini! ... U tome izgubismo se, ne čuješ svoga bakta, ništa, uši zapušio pusti vjetar!... Meni strgao vjetar kapu s glave, a spao mi opanak . .. „Ne smijem se sleći, ostaću u snijegu”, pomislim, i požurih bos...
Ja ga stigoh. „Rđav sustig, brate!” veli mi. „Pomozi!” A vjetar nosi mu glas bog zna kamo... — Bog te ne ubio, — velim ja — vidiš da ginemo!... Trgoh nož i presjekoh ....
Uputi se uzbrdicom i, lutajući, put ga dovede jari, gdje je ljeti blago svraćao. Prazna je, vrata rasklimao vjetar, i nad njima visi salomljena grana drveta: vjetar njome zamahuje odmjereno, ujednačeno tamo—amo... —Što ću ovdje?
Prazna je, vrata rasklimao vjetar, i nad njima visi salomljena grana drveta: vjetar njome zamahuje odmjereno, ujednačeno tamo—amo... —Što ću ovdje? — pomisli, i vraća se istim putem.
On se od ostalih odvojio, prislonio se uz ogolelo stablo i nehotice potekoše mu tople suze nuz blijedo lice... ...Vjetar fijuče oko golih grana, blijedi sunce, i domalo spustiće se zimski suton. Dvorištem razlijega se divlji kikot mladosti.
Ivo se veselo zagleda u već naoblačeno nebo. Najednom, časom, du'nu hladan vjetar i potrese granama, po vazduhu zaleprša suho lišće, a u isti tren začu se sumoran šum što brujaše između kitnjastih
Do Ive dopiraše čas k'o molba, čas k'o vapaj, čas k'o srdžba, onako kako bi snažnije du'nuo vjetar!.. I onda zavlada mrtvi tajac.
I onda zavlada mrtvi tajac. Mladiću se čisto ražalilo što se je vjetar utolio i prestao šum koji ga je blažio k'o najutješljivija daleka muzika, u kojoj se njegova duša gubila u neizmjernosti
Napolju još je kišilo, a niz uličicu verala se mutna voda. Kad vjetar zavije, pljuskavica samo što zaspe kroz otvor u kuću, pa prsak dopre i do same starčeve postelje.
Šantić, Aleksa - PESME
— ''Petar!'' — Usklikne otac — ''On je zacijelo! On vazda voli govor i sijelo — Otvorite mu!'' ... I mi svi, kô vjetar, Trči i vratâ prijevor izvuci.
i radi, U široku sofu žuti šeboj sadi, Do šeboja đurđic i karanfil mio, Uz crven karanfil fesliđen se svio, Pa kad vjetar duhne kroz murvine grane, Marinim cvijećem mirišu sve strane.
Gdje li je rasla ta ruža što gori? Visoko, tamo gdje se jelen krije, Gdje vjetar tiho s jasikama zbori I bistra voda iz kamena bije. Odar su njezin široki velenci Od modrih trava.
Nju plava jutra umivaju rosom, A vjetar trepti i lako mirisnim Češlja je krilom, i svilenom kosom Vihori dugo pod brezama lisnim.
Vranu svilu tvoje kose Mrsio je vjetar ti'o; Ja, dršćući kao trska, Pod vrbom sam skriven bio. Srebrn talas o hrid golu Rasipô se meko, mekše; Ja na
Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada. U srcu našem nijednog slavulja; Tu hladan vjetar svele ruže ljulja, I mrtvo lišće po humkama pada... 1908.
Kô ranjena tica, što bi nebu htjela, Otima se duša iz olovnih dana, Ali kobni vjetar grabi je sa strana Pa se natrag trgne premrzla i svela.
Gdje su jorgovana Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?... Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te, I sve te gledam, kroz suzu što lije, Gdje bereš slatke, raspukle granate. 1910.
! Kao laki vjetar što oblake goni, Nosio si dugo svoga gospodara Jutrom i večerom kad se sunce kloni... Svud sam brao đule i grozde
Na ubogom polju moga zavičaja Ne čuje se pjesma veselja i žetve, Samo šum žalosni robinje Neretve Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.
Na ubogom polju svoga zavičaja On ne pjeva pjesmu veselja i žetve... Samo šum žalosni robinje Neretve Hladan vjetar nosi preko pusta kraja. 1905.
Sve cvjeta, diše. Vijence behara Povija vjetar i pahulje nosi, I svuda trepti prva, mlada jara. Blistaju strane u suncu i rosi, Izbija loza, soče zdravi trsi, I
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Krvlju mu se prelili badnjaci, krvlju krsno ime oslavio, svoju đecu na nj pečenu io! U pomamni vjetar udario, a u lik se manit obratio!
Na Balačku jesu do tri glave: iz jedne mu modar plamen bije, a iz druge ladan vjetar duva; kad dva vjetra iz glava iziđu, Balačka je lasno pogubiti.
Junak bješe Crnojević Ivo, crno njemu srce dovijeka! Krvcu gazi, a bogu se moli: „Daj mi, bože, vjetar od planine, da raždene ovu maglu kletu, da pogledam i gore i dolje: ko pogibe, ko l̓ ostade danas“.
Bog mu dade, vjetar udario te razagna i razvedri polje, Ivan gleda i gore i dolje, al̓ ne znade ništa kud je gore: polomljeni konji i
su da se ponapasu, spremaju se dalek̓ putovati; bubnji bili, pak su i prestali; vijali se alaji barjaci, dunu vjetar od Fruške planine, pa barjake zemlji položiše“. Kad su bili pred bijele dvore, tu se majka jadu dosjetila.
i čelenke, devet pera, dvan’est čelenaka, a trin’esto noja tice krilo, pa se krilo na čekrk okreće, te kazuje koji vjetar luše; a putalj ga glavom zaklonio; neobičan junak pogledati. A ostalo kićeni svatovi“.
i čelenke, devet pera, dvan’est čelenaka, a trin’esto noja tice krilo, pa se krilo na čekrk okreće, te kazuje koji vjetar puše; a putalj ga glavom zaklonio, neobičan junak pogledati; — ono ti je Stojan Jankoviću, ono ti je stari
da se u letu okreće pusto blago — blago koje nema vlasnika; veliko blago putalj — konj putonogast puce — dugme puše (vjetar) — duva puška iz kubura — pištolj pušiti — pustiti pušćati — puštati rabriti — hrabriti Ravanica — manastir koji
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
kamene nadgrobne ploče bez natpisa, naherene i obrasle mahovinom, pričaju i smiju se, a kad u širokim bukvama zašumi vjetar, dječacima se čini da se to, dolje u Gaju, još uvijek nastavlja davno minula bitka između silnih begova i mrka hajduka.
— odjednom se stvori Lunja. Još joj na očnim kapcima igra uzdrhtao list, šulja joj se kroz kosu vjetar, a u oku joj se krije vlažna šumska sjena. — Lunjo, kćerko šume, kako si to tako iznenada iznikla ?!
On je tražio i uhodio naše dječake. Jednog dana poljar je dojurio kneževoj kući bučno kao južni vjetar. Sve je za njim letjela prašina, perje i kovitlac opala lišća. — Našao sam, našao! Kriju se u Prokinu gaju!
— Ja po šuštanju kukuruza ocijenim da li je u njivi krava, ovca, čovjek ili je to samo običan vjetar. Pogledam li samo neku šikaru, odmah znam gdje se, po prilici, kriju dječaci, a gdje sjede djevojčice zabavljene