Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija koja se zove težaluk. Nikud pobjeći od njega, veže se dan za dan, kao karike u lancu.
Dočeka i to što se ni u snu ne vidi: propade država, svemoćna vječita Austrija, a sunce ipak ostade na nebu, ostadoše posne njive i seljačke brige, samo se stari Švabin seoski knez Gavre
— A, dok je ono okrenulo da ovako božje blago nabija u topove, više nema života, nema države. A kad se vječita Austrija uskoro srondačila kao potkopana kula, kalajdžija je samo značajno digao prst: — Jesam li ja rekao, a — ode!
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
CRVENI VRABAC Za šumom tajnom, čarobnom, negde u kraju neznanom, Crveni Vrabac ima dom. Vječita sreća tu se skriva i trepti radost sunčana, živa, čitava zemlja cvjetni je vrt.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
obratiše velike polkove da ćeraju neba otpadnika iz predjelah blaženog žilišta u tartarsko mračno vladjenije na vječita njina mučenija.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosgi i na zonu mraka.
ka oplemenjenju soja, učinjen od onog pretka koji nije htio da plaća stalije i kontrastalije, dogodi se da otada pa za vječita vremena čitav niz pokoljenja plaća životu svakojake stalije i kontrastalije.
One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglasuju se iz dubine — naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.
Kapa obožavanog muža pukovnika (pokošenog, sasvim nevojnički, od kakvog provaljenog slijepog crijeva) visi za vječita vremena na čiviluku u hodniku.
I tako će se ta moja vječita bijela vrata zaklopiti kao nadgrobna ploča nad jednim neprijaznim izrazom, čiji će otisak ostati da leži na meni dok
I opet su mutno svitale nove zore i nalazile me s grudi punom smrti i s ustima punim njenog crnog ukusa. Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima.
nikla misao, iz svih nas odjedanput: ne bi li se naše stablo moglo sačuvati, negdje na sigurnu, zaštićenu mjestu, za vječita vremena? Kako li bi to lijepo i plemenito bilo! Na primjer, u općinskoj vijećnici.
(A one starkelje neka održavaju svoje sjednice gdje već znaju!) Tu bi ono bilo kao neka permanentna, vječita božićna jelka, obilata, pogolema, dovoljna za područje čitave općine.
I prilično nam pouzdano nagoviješta da će između čovjeka i njegove umjetnosti kad-tad doći do loma i razilaska. Stara, vječita antinomija u umjetniku!
Nedavno sam u Beču imao prilike da gledam jednog doista velikog umjetnika. Vječita šteta! Kakva senzibilnost, kakav fini umjetnik-intelektualac! Ali, na žalost, gotovo potpuno odsustvo pelivana u njemu.
Za to je najlakše! A umjesto izraza „besmrtnost” doći će, recimo, izraz „beskonačno trajanje”, ili „vječita regeneracija”. Tako. „Hormon vječite regeneracije“, ili „Faktor beskonačnog trajanja .
Kako vi to zamišljate, molim vas? Da svak ko se jednom slučajno rodio ostane na svijetu za vječita vremena? Da djedovi i unuci budu vršnjaci?
Ćipiko, Ivo - Pauci
Časom ćute, osluškuju ispod kabanice svoj ispremješani, topli dah. A oko njih sve ćuti, samo vječita rijeka šumi ... Mjesec go oprezno straži, njegova svjetlost u blijedoj vedrini treperi, cijedi se vazduhom kao mlijeko,
Pa, gledajući ih, uobrazi sebe, kao nigda posle, u starosti: život će posrnuti, snaga pasti, a vječita nezasitna čežnja do smrti moriće ga! — Otpočinite malo! — javi se starome. — Ne mogu, moram danas svršiti!