Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
al' njegovi snovi i sjećanja kriju mu se jako od pogleda, bježe hitro u mračnim vrstama u ljetopis opširni vječnosti; samo što mu tamnijem prolaskom trag žalosti na dušu ostave, te se trza badava iz lanca, da za sobom pronikne
Navrh gore tron se gordi visi i palata prevječnoga cara; vječnosti je ovde kolijevka: ovde se je ona okrunila svetom rukom velikoga tvorca, odavde je hitro polećela na opširno
ja posla imao dok sam vreme oteo mrakama iz njinoga lanca i tavnice, puštio ga da leti svobodno po opširnoj državi vječnosti i po carstvu svijetloga lica.
Adam pređe nebesnu granicu sa svojijem žalosnijem likom; staviše ih pred vrata vječnosti. Evo Adam u plot obučeni sa podrugom u polja edemska.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
ćudljivog miša na licu, zavarava im glad sreće svojim lepršanjem, odbljeskuje im sa svog varavog ogledalca jedan odbljesak vječnosti na njihova stara i umorna lica.
U samom središtu gdje se začinje vrijeme, gdje se iz ruku vječnosti odvija njegovo klupko! I tad bi se raspjevala bezimena nostalgija.
Licem u lice s njom. Iza stakla lijevale su beskonačne kiše, koje daju sliku jedne neutješne vječnosti, tištale nijeme mrkline niskih neprobojnih nebesa, kojima i u mraku slutimo olovnu zapečaćenost.
ono negdašnje vrijeme gdje sanjivo lebdi pod ispucalim plafonima izlučujući nepresušno iz sebe crvotočni prašuljak vječnosti i posipljući njime sve stvari koje ono u sebi nosi i sobom ovija. Luda nada!
sam: kad bih živio jedan časak pa umro za jednu vječnost, i tako naizmjenice, bilo bi savršeno svejedno koliko su te vječnosti trajale: između dva blijeska svijesti, jedno more ništavila ili jedan časak ništavila potpuno su jednaki.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
— Prostite mja vsi, O čelovjeci! Prostite mja, ljubezni Vsi moji potomci! Se dveri vječnosti Otverstija nižu, Se liki angelsti Pojuščija slušu!
Ćipiko, Ivo - Pauci
On osjeti u sebi zadah vaseljene, iz koje je i on niknuo i osluškivaše šapat njenih bića... Pred očitom objavom vječnosti duša mu se rastapaše u sveopćoj harmoniji beskonačne ljubavi, u čijoj sili blijedila je i iščezavala — u neizmjernosti
duša se uvijek snažno javljala, strastveni porivi bi se utolili i njemu se činjaše da je tek tako pročišćen vrijedan one vječnosti za kojom je svakim danom sve više težio... Bijaše mu u tim časovima lagodnije i bolje...