Ćipiko, Ivo - Pauci
— Deset kruna i šest para Vojkanu Vujiću, — javi se jedan od dvojice dućanskih momaka, poredavši prodanu robu na dućanski banak. —Vojkanu? Hm!
—Vojkanu? Hm! — opazi gospodar, digavši glavu. —Čuj, Vojkane! — reče, pogledavši ravno u oči vremešna, suva čovjeka, duge plave
Gazda, sračunavši, dohvati sa stola štampanu „zadužnicu” i veli Vojkanu: — Sve sam ti sakupio ujedno. Sa troškovima došlo ti je na tristo kruna i osamdeset para, a interes ti je na novac,
Vaso krenu glavom na dva varošana, što se nađoše u dućanu, da potpišu „zadužnicu”. Jedan od dvojice pruži pero Vojkanu da „postavi križ” potpisaše. — Daj mu robu, — zapovjedi gospodar onome dućanskom momku, a njih napoj rakijom!
— Vaso, — javi se gazda nadstojniku koji se bijaše povratio u dućan, — daćeš iz magaze, kad ushtjedne, Vojkanu trideset kvarata kukuruza.
To silno Petra rasrdi, i on zaprijeti Vojkanu da će se osvetiti. Odmah sjutradan pođe u grad odvjetniku da zapravda Vojkana za dvije kvarte kukuruza, koje mu je od
Putem razgovaraju o dobroj godini; već žanje se i Petar Vojkanu nudi, kad svoje ovrše, za vršidbu svoga konja. Putem sunce žeže.
Izlazeći iz suda, veli Petar Vojkanu: — Jesam li te namjestio, a? To ti je za onu štetu u polju! —Ne mari, bolan... Gonićemo se još, — odgovori Vojkan.
Komšija veli: — Prodaće ti je, ako advokata ne nađeš. Iliji žao krave, njegova je, dao je lani steonu Vojkanu, na po, dobra je; ako je izgubi, izgubiće s njome i njen porod za napredak.
I sine mu lijepo pred očima za čim je gazda Jovo krenuo... Eno komšiji Vojkanu uze sve. Bješe se s njime nagodio da na „rate“ plaća, jer mu sinovi pođoše u, svijet na rad.