Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
Zar ne vidite da rudni kaska... Hoćete da mi upropastite konje — i komandant se obrati rudnom vozaru strogim glasom: — Onda ću tebe, bubo jedna, da upregnem. Nekada su ove zamerke bile na svome mestu.
I komandir se naljutio. Neko je morao biti kriv. Po dolasku u bivak naredio je da se udari po pet batina svakom vozaru čiji su konji ranjavi. Potporučnik Aleksandar pokušao je da ublaži zapovest dokazujući da su sedla i kamuti novi.
Oko ponoći iznenada zasvira truba „ustajanje“. Još bunovni, ljudi su se saplitali o konopce šatora i psovali. Vučku vozaru pali kamuti u blato, i on je bio očajan što ne može u mraku da ih raspremi.
Vučku vozaru pali kamuti u blato, i on je bio očajan što ne može u mraku da ih raspremi. A nekom vozaru prvog voda ukrali ćebe, pa psuje na sav glas i preti da će lopovu koske polomiti, ako ga samo uhvati. — Kuš!...
Na prednjeg vozara svom težinom pao jedan konj, i vozaru iz usta teče mlaz krvi. Srednji vozar ječi sa slomljenom nogom, a rudni vozar je odskočio u stranu.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Pojahasmo. Komandir se okrete vozaru. — Polazi! Obuze me opet nespokojstvo. Sad se nalazimo pred odsudnim časom. A još ako ih i sretnemo uz put.
Imao sam utisak kao da će naleteti na mene i sav se naježih. Okrenuo sam konja i, poluokrenut na sedlu, doviknuo vozaru: — Za mnom! Poterao sam trkom. Iza mene valjali su se vratolomnom brzinom topovi i kare. Kroz selo smo proleteli.