Simović, Ljubomir - NAJLEPŠE PESME
kosu i vrat, i biva Tesno u ovoj gorkoj nesanici i tami Dok nebom vetar nosi ploveće krošnje šljiva Dole diše moj vranac, vran se presijava, Šta li to njemu sna i spokoja ne da Leti vetar pun sena, moj vranac ne može da spava Čuvaj se
krošnje šljiva Dole diše moj vranac, vran se presijava, Šta li to njemu sna i spokoja ne da Leti vetar pun sena, moj vranac ne može da spava Čuvaj se vranče da te ona ne pogleda Došla je, s belim šeširom, kroz granje, U zori gde se puši,
Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
— Imam ja nekog vrančića — reče čiča Mirko — ali je počišćen... A tvoj vranac, Purko, i ti imaš jednog? — I moj je počišćen — odgovori Purko. — U Zarožju, čini mi se, nema niko pastuva.
Jednog dana, posle ručka, stajahu pred kućom popovom dva lepo osedlana konja: vranac i đogat. Pop Mića zaturio ruke iza leđa, hoda nestrpljivo ispred kuće. Na njemu stajaće odelo.
Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA
Zato je sada setan, lula mu se ugasila, i pogled mu bludi po pustom vašarištu. Pozn’o je ono mesto gde je vranac stajao, pa puno sveta oko njega — a sada sve pusto, nigde nikoga, samo pokisle vrane i gavrani grakću i preleću sa
Crnjanski, Miloš - Seobe 2
A tek posle, Pavle spazi, ispred Valdenzera, na slami, i nekim ćebadima, pastuva, koji crkava. Bio je to ogroman vranac, izvučen iz boksa, a Pavlu se činio, u polutami, gigantskih razmera.
To je Đurđe propuštao, kao da se Ani, pored njega, živog, čoveka, dopada neki vranac, pastuv. Petra, međutim, ta naklonost ženina, prema drugom čoveku, iako nije bila skaradna, duboko je vređala.
Radičević, Branko - PESME
Ko silazi ono tuda, Da l' mi oči dobro vide, Da l' to vranac njegov ide, A na njemu, Bože moj, Da l' je ono dragi moj?
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje. — Kako Vranac, Rade brate? — Dobro. —A kako Doruša? — Zdrava je, hvala bogu. — Neka, neka.
Rakić, Milan - PESME
Njegovu sam škripu kao dete čuo. Stara gruba sprava davno mi je znana. Jedan mali vranac okreće ga tromo, Malaksao davno od teškoga truda. Vuče bedno kljuse sipljivo i romo, Bič ga bije, ular steže, žulji ruda.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Ja dovedoh vranca konja, Da popije mutnu vodu. Ne hte vranac vodu piti, Ne hte voda vatru tulit’, Ne hte vatra koplje goret’, Ne hte koplje vuka bosti, Ne hte vuče šutu klati,
Ja donesoh bojno sedlo, Da ubije vranca konja. Ne hte sedlo vranca biti, Ne hte vranac vodu piti, Ne hte voda vatru tulit’, Ne hte vatra koplje goret’, Ne hte koplje vuka bosti, Ne hte vuče šutu klati,
Ja donesoh malog miša, Da prestruže bojno sedlo. Ne hte miš sedlo strugat’, Ne hte sedlo vranca biti, Ne hte vranac vodu piti, Ne hte voda vatru tulit’, Ne hte vatra koplje goret’, Ne hte koplje vuka bosti, Ne hte vuče šutu klati,
Ne hte maca miša jesti, Ne hte miš sedlo strugat’, Ne hte sedlo vranca biti, Ne hte vranac vodu piti, Ne hte voda vatru tulit’, Ne hte vatra koplje goret’, Ne hte koplje vuka bosti, Ne hte vuče šutu klati,
supružinu; Udrih macu po lubinu: Poče maca miša jesti, Poče miš sedlo strugat’, Poče sedlo vranca biti, Poče vranac vodu piti, Poče voda vatru tulit’, Poče vatra koplje goret’, Poče koplje vuka bosti, Poče vuče šutu klati, Poče
(Igla i konac) 62 — Gde žujka pase, trava ne raste? (Plamen na ognjištu) 63 — Gde nam je vranac lane ležao, i danas mu se mesto poznaje? (Vatra i vatrište) 64 — Govori bez usta i jezika?
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Kad stiže ka jednoj stazi koja iz prijeka vođaše ka kraju sela, vranac htjede da svrne i Bakonja vidje iza jedne međe puštenicu Jelicu, koja svojom jedrom mišicom bješe zaklonila oči od
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Njegovu sam škripu kao dete čuo; Stara gruba sprava davno mi je znana. Jedan mali vranac okreće ga tromo, Malaksao davno od teškoga truda; Vuče bedno kljuse sipljivo i hromo, Bič ga bije, ular steže, žulji ruda.
Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR
Mehandžija se beše nešto veoma zamislio i oborio glavu, te se trže tek onda, kad vranac ustuknu ispred iznenadne pojave Đuričine. — Dole s konja!
videvši da mu obojica okretoše leđa, zađe iza vranca, pa se okrete i strugnu uz brdo, koliko ga noge poneše. Vranac osećajući valjda nevolju svoga gazde, obrte se, pa i on zaždi za njim, i jedva ga stiže na trećoj zavojici. — Stoj !...
— Stoj !... Pucaj !... — povikaše oni za Milutinom, i Kosta, iskočivši iz zasede, već pruži pušku, ali vranac, trčeći za gazdom, zakloni ga sobom, a Pantovac, videvši pruženu pušku, povika: — Ostav’!... Ko ti to reče ? — Pa...
Krakov, Stanislav - KRILA
Ima ih još kod Bejaz—kule. Posedali su po ulicama. Ruka sa korbačem opisa ljutiti pokret. Uplašeni vranac skoči. Kamenje vrisnu pod kopitama. – Ludorije. Rasturili se! Hoćemo li i u smrt ići poravnjati?
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
s osobitim čuvstvovanijem, meni se osobito dopada”; pa mu potom daje nekoliko „primječanija” (predlaže da mesto vranac stavi ždrao tj. ždral, „zašto Srblji pripovedaju da se tako zvao konj Milošev; itd.) na jezik i akcenat (v.
Ćipiko, Ivo - Pauci
sijeno ispod konja i meće im zobnice, da su bješnji; kaluđerovoj bedeviji tek pregršt sasu; misli: uteče joj fra—Josin vranac!
Nenadić, Dobrilo - DOROTEJ
Bio sam s njima, četvrti s čela, posle Lauša, Kirče i Pipca. Moj konj je vatreni vranac, kopita mu nemirno dobuje po kamenitoj stazi, nozdrve su mu raširene, sapi sjajne od znoja, hteo bi da jurne napred u
su mu raširene, sapi sjajne od znoja, hteo bi da jurne napred u galopu, ali moramo se držati poretka, ja i on, moj vranac, koga bih nazvao Jarki, koga bih baš tako nazvao i nikako drukčije, Jarki, jer je moćan i nestrpljiv.
Ona je umorna ležala preko mojih golih grudi i žudno udisala vazduh dok joj je srce tambaralo kao galopirajući vranac. Zrak mesečine prolazio je kroz pukotinu na krovu i osvetljavao krajičak njenog lica.
Evo ga vranac i ozareni balavi jahač na njemu, a evo ga i Dadara na tragu. Glavinja psina za njima, njuška tajnu poruku, a u mirisu te
Ilić, Vojislav J. - PESME
Kao odziv bojnoj trubi, Momče jedno samrt ljubi. I dok mrtav junak leži, Vranac konjic poljem beži. Pram njegove guste kose Jecajući vetri nose I gde pade, krsta kije, Gusti bršljan da se vije.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
čador pole pritisnuo, na čadoru od zlata jabuka, ona sija kako jarko sunce; pred čadorom pobijeno koplje, a za koplje vranac konjic svezan, na glavi mu maha stambolija, bije nogom desnom i lijevom.
Kad je bio na Čekmek-ćupriju, nagna vranca da preko nje pređe; propadoše noge u ćupriju, slomi vranac obje noge prve. Kad se Dmitar viđe na nevolji, skide sedlo s vranca velikoga, pak zavrže na buzdovan perni, brže dođe
je od nje kaplja krvi pala, onđe raste trnje i koprive; đe je ona sama sobom pala, jezero se onđe provalilo: po jezeru vranac konjic pliva, a za njime zlaćena kolevka, na kolevci soko, tica siva, u kolevci ono muško čedo, — pod grlom mu ruka
Prva ću ti dara pokloniti: na poklon ti vranac i đevojka. Da je puta i pravoga suda, đevojka je mene poklonjena, poklonio i otac i majka, poklonila oba brata
Ja kad dođe pred gradsku kapiju, a pred gradom koplje pobijeno, a za koplje vranac konjic svezan, sitna mu je zopca ustaknuta; pred njim sjedi dijete Maksime, na koljenu sitnu knjigu piše svome tastu,
Pade vranac i pritište agu, nasmeja se Senkoviću Ivo: „Što sad misliš, ago od Ribnika? Što sad misliš, čemu li se nadaš?
Tek što stari u riječi bješe, al’ eto ti Senjanina Iva, — sav mu vranac u krv ogreznuo, na Ivanu sedamnaest rana, nosi desnu u lijevoj ruku; dogna vranca pred bijelu crkvu, pa govori
jabana — tuđina, tuđinac jabandžija — stranac, tuđinac Javor — mesto na Kosovu jagluk — maramica, rubac jagrz — vranac jazija — slova na hartiji jazidžija — pisar jazuk — šteta, gubitak ja... ja — ili...