Ćipiko, Ivo - Pripovetke
nikako ne može, ma da se sili, da se za nj zagrije: jednako joj drugi poznanici pred oči dolaze; i kako se noć spušta i zahvaća i najveće visove, onako i ona sve jače osjeća svoju nemoć: čisto uviđa svoju nesreću — i pregara se... — 'Ajdemo!
Ta je misao još jače zahvaća, a čisto na mahove od nje izgara kad gleda mornare i ribare što na školj svraćaju. Sada ne može kao prvo s njima se
premda je vjetar pao, pa lađa grabi i ljulja se na valovima, a mjesečeva svjetlost poigrava po pučini i, u odmacima, zahvaća veslačeve glave. Još tutnji izdaleka, a po uvalicama, vraćajući se, valovi sa žala, bučeći, kotrljaju pijesak.