Ćosić, Dobrica - KORENI
Oči mu padoše na njen stomak. Učini mu se da je već narastao. Dugo ćuti, pa reče: Nemoj da se zaklinješ. Nikome nemoj da se zaklinješ. — Vreme je da spavamo. On je ščepa za ruku: — Čekaj! Otkud ti znaš daja nisam...
Učini mu se da je već narastao. Dugo ćuti, pa reče: Nemoj da se zaklinješ. Nikome nemoj da se zaklinješ. — Vreme je da spavamo. On je ščepa za ruku: — Čekaj! Otkud ti znaš daja nisam... faličan čovek? — Jer sam trudna.