Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Najednom vetar plaho du'nu i podiže hartiju i drugo smeće. Ono šušti i kotrlja se dok se negde u zaklonicu ne uvuče i smiri.
Teško je po suvu hodao i bio je nekako zamišljen. Uvijek, kad bi brod u zaklonicu svrnuo, ona bi se s njim sastala. Iskrcao bi se na kraj da uzme vrč vode, i s vrčem u ruci hodao bi po školju cijeli
—Žao? Očiju ti? —Da! Pa je jače k sebi privuče. — Šalimo se — šapće joj i mišlju vodi je za sobom u zaklonicu ispod jablanova, među trepereće duge, tamne sene. A ona se pušta i besvesno za njim ide.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Župnik bijaše već otišao. Hladni, svježi zapadnjak stao da propirkuje i da, blaži sparinu. Valići se kotrljali do u zaklonicu, do samih Ivinih nogu.
Toga dana, na večeri, u društvu, bio je razabraniji no obično. Kad se smirio, činjaše mu se da je traženu zaklonicu našao; valja samo da požuri, da se u nju useli; u toj misli nalažaše zadovoljstva.
Već se ne čuje ni zvuk harmonike, ni žamor čeljadi, a jednako idu naprijed. Dolje, kod mora, instinktivno nađoše zaklonicu od vjetra. Ustaviše se i prisloniše uz među. Ćutke drže se za ruku.
Po polju malo je koga vidjeti: težaci potražiše u podne zaklonicu da se odmore. Čekajući ih, osjeti da je gladan, pa uljegne u ogradu da ubere grožđa.