Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
Pri pomnijem zagledanju uočava se da ključnu ulogu ima aorist sruči se. Pre svega, povratna zamenica se, kao atonalna, može u nizu da zauzme položaj pre glagolskog oblika uz koji ide, vezujući se za neku drugu
Pre i posle njega ponavlja se povratna zamenica, ponavljaju se još dve druge reči, pa se dobija utisak kao pri optičkoj varci: ako je sva okolina u pokretu, čini nam
Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
Nepravilnost se, po svemu sudeći, krije u upotrebi zamenica. I to nije slučajno. Na njih i inače valja obratiti posebnu pažnju.
Neka prva supstitucija bude stavljanje ličnih imena namesto zamenica, gde je to moguće. Tako će se ukloniti subjektivni momenat i neutralno prikazati odnosi: „Više se znalo i pričalo o
Razume se da je za Todorin upravni govor - kad bi postojao sam za se - dovoljna zamenica on; tek u autorovome neupravnom govoru - zapravo u njegovome jezičkom posredovanju, a ono se može uporediti sa pogledom
Ponovljena zamenica u trećem licu („on, on”) nije, međutim, slučajno podvučena: kod Stankovića je podvlačenje (kurziv) takođe i signal da
Ali isto tako i sam Todorin doživljaj; na njega nas, između ostalog, upozorava podvučena zamenica u sintagmi „njegov glasnik”, što znači da ju je Stanković zamišljao kao da je preuzeta iz Todorinih misli (up.
subjektivno, što odgovara imaginiranom mestu (položaju) koje zauzima neki lik (njegovo telo); otud i imenovanje pomoću zamenica (egocentričkih reči, upućivača) oni, ovi.
Upotreba pokaznih zamenica svedoči, najpre, da opaža neko ko je u sobi, a to je Todora. No pošto je ona nasred sobe, i jedni i drugi prozori
Jer je zamenica čist upućivač, bez konkretnoga (predmetnog) značenja, bez implikovanja ma kakvih određenih svojstava, koja za jovču
Štaviše, kod Stankovića se uopšte učestalost zamenica, težnja ka njihovome ponavljanju, gomilanju, nalazi u dosta zanimljivoj srazmeri s dubljom uznemirenošću lika, s pojačanim
163 S druge strane, „on” nema čak ni svoga ličnog imena, nego se opet upotrebljava čist upućivač - zamenica. Izbegavanje ličnog imena jedan je od oblika obezličavanja.