Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Tad se tek sjeti prstena, pa ga prinese k vatri, a dva Arapa pa preda nj: — Šta zapovijedaš, gospodaru? — Zapovijedam da mi podosta donesete, i to odmah, svake zahire, i punu avliju drva, sve suhovine, neka mi ima mati su čijem papiti
— pa prinese prsten k vatri, a dva Arapa pa preda nj: — Zapovijedaj, gospodaru! — Zapovijedam da mi na toj i toj meraji načinite saraj kao što je u cara, a u saraj namješaj kao što je u cara, pa kada sve bude
— pa se misli, misli, dok nešto smisli, pa prsten te k svijeći, a Arapi kao i vazda: — Zapovijedaj, gospodaru! — Zapovijedam da mi donesete sultaniju, carsku najljepšu kćer.
— Zapovijedam da iznesete na oni svijet mene, mačku i kučku. I što bi dlan o dlan, svi se navrh jame obreše. Sada opet ukresa pa nar
Onda ona dune u sviralu i iskoče Arapi, baš kô i veziroviću, te zapitaju šta zapovijeda. — Zapovijedam vam — reče im — da se ovo sve raziđe. Šta će ov̓lika vojska?