Rakić, Milan - PESME
Nigde ni šuma da zastruji tajno, Nigde ni vetra da graname mane. Tišina. Samo, tužno i očajno, Jeca ko dete cigansko ćemane.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Na dogledu tih pustih visova osjetiše se kao riba kad se iz mreže izmakne i morem zastruji, — osjetiše besvjesno, kao nikada dosle, svu ljepotu svježine, svjetlosti i prostora.
I, osjetivši to u sebi, časom slast zastruji njenim mladim životom... Ali u najljepši čas pretrže svoje misli i nastoji da sebe savlada.
Pirka hladni sjeverac, gdjekad jače zastruji, ali ne snaša lišće niti njime šuška; duva već nekoliko dana: sve je omeo i očeličio, selom je čisto kao na dlanu.
Ali, kao krišom, u tišini, iz daljega, morska pučina nabire se, ježuri i jače modri. Lahor zastruji, zaćarlija odvojeno, odjelito, i mahom more se budi, oživljuje...
pomalja se zora; s one strane nebo, zastrto olovastom bojom, razgaljuje se sivom svetlošću, a kad lahor sa brdina snegom zastruji, reže po licu, i čuje se jače, odozgo s polja, odeliti šum slapa nad mlinicama.
Nastasijević, Momčilo - PESME
4 I kroz golet me, u mahu, dah zastruji aprila. U samoći to ne ostadoh sam: tajno je kroz potaje moje, znam, noga njena bila.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Životom mu zastruji silan osjećaj saučešća i tuge prama snazi i mladosti, i dobar dio noći pokloni njegovoj uspomeni. Nije prošlo dugo
noći nosi sobom svježi šapat zvukova; dotače im se kose i lica; prođe pored njih i požuri kmoru da se na njemu ojača i zastruji jačim životom. Lahor ih uspavljuje...
Ilić, Vojislav J. - PESME
Tišina vladaše svuda. Sva čeljad na domu spava, Duboka caruje ponoć i nigde živoga java. Pokadšto zastruji vetrić u tami ponoći mirne, I laki proleti šušanj kad grana grančicu dirne, I brzo potone u noć.
5. Pade, najzad, i veče uoči Đurđeva dana, Čisto i svetlo veče. S rumenih zapadnih strana Izretka, pokadšto samo, zastruji toplina neka, I laki zadrhti udar brujeći izdaleka, Protegnut i ravan udar.
Petrović, Rastko - PESME
mali plače, I plač mu je himna nebeska, Moj sestrić kad sisajući dojku mlaska, To sama soma kaplje iz oblaka, i jače Zastruji život: Izaslanik proleća tek pred podne smiluje se, I onda se smeši.
U ovoj noći opet prazan Čanak iz kog, ko dečko, nedokusa, No zaspa baš kad zastruji Velikom svemoćju ukusa, Pićem: utopiše se voljno u nj slavuji.
u daljinu blag Taj stas, koji će negde morati da naiđe Na ovu žudnju i na kobni ovaj glas: ”O ti, o, ti, učešće čije zastruji kad-gde u meni, U stvarnost vrati lik svoj satrveni, I ne spreči, ne spreči, jedini za mene spas“.