Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Napolju neprekidno kiši, a, sva je prilika, neće zadugo prestati, jer jesenje kiše, kad navale, ne ustavljaju se lako. Zasve što je već pun dan, u kući je tek sutonska svjetlost, a tako je uvijek kad je nebo natušteno.
On potapka nogama po podu, svuče kaput i sjede za trpezu. Namrgođen je kao i obično. Vodi poslove u kući i dućanu, a zasve što je okosit, nabavlja svojoj porodici ono što joj je potrebno da dobro živi. Izvadi iz džepa novine i stavi ih na sto.
On je vodi u hlad. Planduju i razgovaraju, no ne sjeća se riječi. A ne sjeća se ni mjesta, zasve da joj se čini da je nekada tu bila. I osjeća slačinu u životu i za dah umirene slasti...
Lazo posvršava poslove oko prtljaga, a ona gleda kroz otvorena vrata u zimnji suton... Pa zasve što je misao nosi daleko, jednako očima prati Lazu, a kada ga za čas izgubi s vida, pođe pored vrata.
Pa gleda u svijet po ulici ništa ne možeda je utješi; sluša kihot tuđega jezika, gleda neobična lica, i zasve što je u vrevi svijeta osjeća se sama, od svakoga zapuštena...
Vidi se da je odlučio da dočeka njen odgovor. Ali ona ne može da se odluči, i zasve da je on kod nje, ne može da se otme svojim mislima.
Ćipiko, Ivo - Pauci
I momak ućuta. Ivo se podade osjećajima obasjane ljetne noći. U njoj bijaše se već sve živo upokojilo, no zasve, sa svih strana, javljaše se život. On ga osjećaše u sebi i u okolini.
Ivo pak proslijedi i, otvorivši oprezno vrata od kuće, polako se stade vući uza stube, da ga otac ne čuje. No zasve, kad naljeze pored očeve sobe, začu mu glas. Zaustavi se, sustavljajući u se dah.
Glas mu doista iskreno podrhtavaše, silna unutarnja sila ispoljavaše riječi, no zasve ne znadijaše što da reče, a opet nije mogao da se uzdrži. — Sinoć sam ti, — produži, — razgovarao s bratom do kasna.
Ivo uđe prvi. Živo, veliko more ugrožavaše ga svojim uvalama i dubinama, nu zasve privlačilo ga k sebi. — Zaplivaću k čamcu, nije daleko!
Gledao je neko vrijeme za njima, dok ne zamakoše u oblaku prašine i u blijedom sunčevom plamenu. Zasve što je šesta ura, sunce nikako da se spusti, k'o da neće nigda zaći. A njih dvoje idu zaprašenom cestom i ćute.
Djevojka mučke posluša, te pogna magare malom uzbrdicom. Čim stupiše između stabala na užu putinu, bijaše im lakše, zasve da i ondje odasvud izbijaše vrućina. Kod Jurine ograde ustaviše se i pustiše živinu po starini, a oni pođoše po sadu.
Na lazi obrne se k Ivi i reče mu da ne ulazi, jer će se ukaljati. Po vinogradu pliva voda, k'o da je more. Ivo zasve zagrne nogavice i uljegne. Jure popođe po sadu i razgrtaše vijovinu na trsima. — Gledajte!
I njih droje zaustaviše se i pogledaše pravce kuda je on gledao. Njihova mlada lica zasjaše na suncu, zasve što je iz njih izbijao očaj...
I tako tih blagoslovenih godina pomogoše se i kamatnici i posjednici i općine i crkve — i zasve težaci bijahu zadovoljni: samo neka rađa, a oni će i dalje truditi...
Posmatra vesele gonjače i predljive mazge, ustavlja se kod malih, zaobljenih stogova grožđa, veseleći se žurbi radenika. Zasve što je godina zlo ponijela, jednako osjeća se poljem živi težački rad, i svijet živi tim dahom, ne htijući da se preda
Iseljenici što se otuda vraćahu nijesu o njem govorili ni dobra ni zla, no zasve pripovijedalo se „ružnih” stvari. U zadnju govorilo se da je bio gospodar velikog hotela koji je iznebuha, a da se nije
Hotel bio je osiguran, pa zasve što se sumnjaše da je on navlaš vatru podmetnuo, posao mu pođe za rukom: isplatila mu se osigurana svota, i čovjek se