Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Lice prosinje, kupa se u njegovoj svjetlosti, osjeti toplotu i ispred zasjenutih očiju, kroz zatresene trepavice, bljesnu joj sijaset šarenih boja.
— Čini ti se — prekide ga i mače se. Ali on joj ne pušta ruke, no držeći je za nju, pođe pred njom. Oko njih žamore zatresene grane, a s mora šum se razliježe. Idu mirno naprijed, nikoga ne sretaju, niti su kome na dogled.
Ćipiko, Ivo - Pauci
i plašljivo pogleda u suhu travu, kako se na udaru vjetra smjerno prigiblje k zemlji, kao da želi leći, zavući se u nju; a zatresene grančine i sjenke džbunova samo što se klanjaju. Baš kao da je zovu k sebi da pod njima otpočine...
A preko njihovih glava jednako vjetar huče, udar ustavlja se u gustome boroviku i zatresene grane jednoliko žamore o dalekoj neugasivoj čežnji. — Sada da mirno razgovaramo!