Milićević, Vuk - Bespuće
i kržljavog, s malim, neurednim, nakostriješenim brcima koji su ulazili u usta, sa žutim licem i sitnim očima; šćućuren zguren, zbijen uz drvo, nepomičan, s velikim rukama koje držaše nespretno na koljenima, s jednim golemim zavežljajem iznad
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Ja se zgurim u njen skut, grudi joj otkrijem, zavučem ruke u njene smežurane, tople pazuhe, i, tako zguren, osećajući na čelu njen dah i dodir toplih joj usta, polako zaspim! A ti? Beše svakog dana kod nas.
miris novoga nameštaja po sobi, zadah zavrnute lampe, a ona polunaga, s modricama, izlomljenim telom, a i on do nje, zguren, koščat, uz nju, dodiruje je... oseća mu dah... Skočila je.
Ilić, Vojislav J. - DEČJA ZBIRKA PESAMA
Mora da je umro neko. POSLEDNjI GOST Ponoć je odavno prošla. U krčmi nikoga nema, Osem krčmara starog, što zguren, kraj topla plama, Pretura debelu knjigu. Napolju mrtvilo vlada, I sitna kišica sipi i gusta caruje tama.
Danojlić, Milovan - KAKO SPAVAJU TRAMVAJI I DRUGE PESME
Povazdan zguren, nikad da se oprući, Krpa udara đonove poderanoj obući, Celo popodne, do mraka — ponekad i pretera! — A međ usnama
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
V. Ilić CII POSLEDNjI GOST Ponoć je odavno prošla. U krčmi nikoga nema, Osem krčmara starog, što zguren kraj toplog plama Pretura debelu knjigu. Napolju mrtvilo vlada, I sitna kišica sipi, i gusta caruje tama.
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
Sa pogledom prikovanim za zemlju trpeo je taj stid, jedino čemu, sa svojom dušom od gvožđa, nije mogao da odoli. I zguren, brisao je sve dalje, i pitao se: šta je to što ima i što mu pruža sloboda koju su mu povratili?
Ilić, Vojislav J. - PESME
1885. POSLEDNjI GOST Ponoć je odavno prošla. U krčmi nikoga nema, Osim krčmara starog, što zguren, kraj toplog plama, Pretura debelu knjigu. Napolju mrtvilo vlada, I sitna kišica sili i gusta caruje tama.
On jetko odmahnu rukom i nazad okrete selu, Čudeć se samome sebi i svome ružnome delu. On je grabio naglo i zguren mislio tako, Nabivši na glavu gunjče, jer pljusak osu se jako, A valja poduže ići.
Šantić, Aleksa - PESME
I ćuteći sreću i blagoslov neba, Zguren hamal žudno, uz tvrd komad hljeba, Sluša kako nad njim s grana guču kumre. 1918.