Jakšić, Đura - PROZA
dlake preostalo, i to bele kao sneg, pa kad ih vetar zaleluja, a ti misliš to je ona svila što se u babinom letu po zraku talasa... Dobar čovek kakvog je retko naći, ljudi ga nisu videli da se naljuti...
i s pakosnim smehom gledaše izdaleka kako se plamen Nikoline kolibe, vijući se kroz guste oblake dima, po noćnome zraku vijuga... Kroz noćnu tišinu slušao je kako direci pršte; čuo je jauk i pisku žena i dece.
Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Hajduci usnuše, samo Stanko ne. On se zagledao u nebesna sveštila što lebde u plavome zraku nad njim, lebde i žmirkaju nekako setno, kao siroče kome san na trepavice navaljuje.
Dučić, Jovan - PESME
Jablanovi samo visoko u zraku Šume, šume čudno, i drhću u svodu. Sam, kraj mirne vode, u noći, ja stojim Kô potonji čovek.
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
A ona ga sluša, sluša, i pogled joj luta po zraku. Onda ujedanput tresne nožicom i uzdigne glavu: — Luѕcіnіa phіlomela! Pa šta?
Teodosije - ŽITIJA
o oci, podstičem da se molite, reč što znanjem teče i jezik jasan iz neoskudnih njegovih riznica da mi da, a pre svega zraku svetlosti, kojom bismo, mrak duše i uma očistivši u sebi, mogli bodro iskazati dobrodetelji života sveblaženog Save,
svesvete gore vrh obilazeći celivaše, gde Hristos preobrazivši se pokaza učenicima svojim božastva svojega slavu, malu zraku — koliko mogahu podneti, odakle i glas Očev iz oblaka svetla, kako mu svedoči da je on njegov sin vazljubljeni.
Crnjanski, Miloš - Seobe 1
trčala sa mužem, dok su na njih, a naročito na nju, svi pucali; ne samo neki vojnici, već i oružje što je lebdelo u zraku i visilo sa drveća.
Radičević, Branko - PESME
27. Ja deva vidi vitke, tanke stase, Umilni, snežni vidio sam lica I lepe plivati po zraku vlase, Rumenu diku jošte usničica, Očiju vide neizmerne krase, Kâ što je krasna rosna ljubičica, Kô sunce bile su
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Među granjem ružâ i jorgovana izvija slavuj, a povrh drveća, kuća i celog ovog zelenila, u svetlom zraku, klikće ševa.
One druge stale i tapšu rukama. Osećah stid; ali je ipak ne puštah od sebe. U zraku bruji klik devojaka i njihovo tapšanje, iz bašte pirka svež vetrić, a hladovina sa svežinom se sve više širi...
Kostić, Laza - PESME
Nebne misli zemni borci, dušinome svakom zraku, svakom ljudskom žrtvenjaku uzastopce u povorci; u ponoći hladne groze gomilina nehajanja zanesenom dušom nose sanovanje
Lalić, Ivan V. - PISMO
Stoleća se glože I drhti žižak na tankome ulju; Zelena plesan obrasta naforu, Vlaga budućih kiša je u zraku — A ti razaraš svoju metaforu I stiskaš zube dok radiš u mraku. (8-10.
Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
II Ne prestaj, teci, diktaturo s gaja: o vrat mi grlen laste brišu krila u sunovratu. Trešte gnezda, jaja po zraku zvone. Gluvog doba svila u ćuku gudi. (Dotiču mi čula kadencu kosa, rukovet kraguja.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
“ zalaja Žuća u gnevu slepom. — „U snu mu ribe ne dale mira, platio gozbu glavom i repom! Lovio gladan muve po zraku, sedio vazdan u mravinjaku!“ „Ko li je lovac neznani bio?
Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
Onog istog dana kad se, spreman u boj, zaklinjao da će: i po danu, i po noći, u svakoj borbi, na zemlji i na vodi, i u zraku, ostati veran zastavi Habzburga, što se, pobedonosno, vila nekada po Evropi, u rukama Banaćana.
u zoru, probudim, i otvorim prozor, nad ovim nepoznatim gradićima, ja, opet, sve više, osećam da sve ove kuće lebde u zraku, i pevam.
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
I ljudi što prolaze ulicom, i đaci što trčkaraju pred školom, i nebo nad njim koje se plavi i treperi u toplom i nežnom zraku, — sve je to crno, jadno, ništavno. Nema sunca, nema života, — propast!....
Rakić, Milan - PESME
A njegova blagost sad me uvek seti Na vilinu kosu što u zraku leti Kad pred toplim suncem stukne zima tavna; Na ikone krotke, starodrevne čari, Što blagoslov nude iz okvira
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše, al' nebesnu silnu zraku što ć' ugasit tvoje duše? Plačne, grdne pomrčine — mogu l' one svjetlost kriti?
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Kad u jesen nastane babje ljeto, lete po zraku bjeli konci, — to je pređa one đevojke. 3 Bio kovač koji je znao kovati tajne ključeve kojima se mogla lako otvoriti
Ćosić, Dobrica - KORENI
Jer se otvorene brazde grče za semenom iz muške šake. A kovač pruža oko niz belu zraku jatagana, dok buljuci zbegova sporo mile šumama.
Olujić, Grozdana - NEBESKA REKA I DRUGE BAJKE
Nailazila je jesen i ona se za nju ubrzano pripremala. List tada odluči da priupita sunčanu zraku. Ali mala lutalica nije htela ni da zastane.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Jablanovi samo visoko u zraku Šume, šume čudno, i drkću u svodu. ...Sam kraj mirne vode, u noći, ja stojim, K'o potonji čovek.
„Je li u ruži, te tako miriše? Il' je u tankom maglinom pramu, Što na njoj počiva? il' je u zraku, K'o svile nit što pliva kroz tamu? Il' je u dahu te noći crne, Te mi u tugu ljubav ogrne? „Svuda te tražim!...
je u grobu, U onom času punom obaja; Da on se to sad iz groba budi, Pa u toj noći čezne i žudi, Kroz cvetak duše, u zraku snuje, U tankoj magli očaran hrli; Da vlasi ove to njega kriju Dok smrt se kroz njih s životom grli; Oh, šta bi dao, te
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
zaustavi od vječnoga onog nesretnjika i zlijeh mu u zlo pomotnjikah te su na prag došli pogibije: atom uđe u sunčanu zraku, toli neće u nemirnu dušu; dako dođu k sebi izgubnici.
E kud sreća da je i on tada u grobnicu panuo mirovah i premirne da je noći carstvo svud svjetlosti pogasilo zraku!
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
i svečani praznik, kao jato lastavica, u najfinijoj lakoći gracije, mazno, radosno, lako, treperi u onom božanskom zraku punom tajnoga čara, punom dalekog, finog brujanja što iz same dubine neba donosi onu idealnu žeđ za uzvišenim, za
3 Eto tako je živeo Ilija Vasić na onome čistome zraku u Lipolistu, gde su mu šabački đaci često o praznicima gostovali, pa se častili uvek od onog pazara; gde je on
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
žurbe ni duga vremena, jednako kao ni ona stabljika filodendrona koja u uglu već godinama bezglasno živi, u ustajalom zraku i duhanskom dimu, pružajući bespomoćno na sve strane svoje zelene dlanove poput neke storuke Niobe.
Kad uniđosmo, na prstima, soba nas je zapahnula svojim hladom i lakim dahom plijesni; u zraku je lebdio izblijedjeli miris etera.
Zamnije, izblijedio, krhak, njihov davno upokojeni glas čudan, neponjatan. Zadrhti u zraku, trepereći i premirući, rasprostirući se u sve širim krugovima, udarajući o stijene i odrazujući se od njih razdrobljen
I u samom zraku u kome se truni zlatasti, ljepljivi nedjeljni pelud. U nedjelju je sunce više sunce a tišina više tišina nego u druge dane.
U nevrijeme — usred zime — odjekivao je tuđe bačvarski bat u ledenom predbožićnjem zraku. Taj je bio trbušast južnjak tamne puti, punanih obraza i kukasta nosa, nad kojim su se ukrštavale guste crne obrve.
Daleko je od mene bila svijesna pomisao da je to konačni odlazak. Ipak, u tom krečnom zorinom zraku bila je klica slutnje. (Ili možda trunčica poze? Bjegunac, izgnanik.) Požurio sam se da pišem Aldi još s puta.
Neprestano ih tako splećem i rasplećem, pa splećem nove — sve napamet, dakako, u zraku: vi znate, oduvijek sam bio lijen na pisanju. Starac promrsi samo: — Hm!
da su imućniji bježali na Bliski istok, još nezahvaćen blagodatima novog pronalaska, eda bi odahnuli u svježijem zraku. Svak, formalno svak bio je potkupljiv.
Šljunak na stazicama piskutao je kao poslije kiše, natopljen morskom vodom kojom su gasili požar. U zraku je još lebdio miris aromatičnih ulja i pržena šećera. Sve je bilo obavljeno bez nas.
Putem sam sretao proljeća ocvalih krošanja, srebrno ljeskanje maslina u zorinom zraku, seljačke sprovode u žutilu poljâ slične litijama za plodnost i blagoslov zemlje.
Zapahnula me neprijaznim hladom dugo nenastavane prostorije. U zraku je još tinjao izblijedeli miris etera. Izvadim iz džepa stearinku i kresnem žigicu.
Već tako dugo da pomalo shvatam dobrostivost smrti. Da, dobra je smrt. Trebalo bi samo da poštedi jednu tanku zraku svijesti: toliko da se njome može iskusiti dobrota ništavila. * Samo ne više patnje!
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Slušali su s ulice koračaje čeljadi i viku dječurlije, gledali su u zraku svjetlosti što je odnekuda odozgo dolazila i zahvaćala komad obijeljena zida.
I tada im usne drhte i oba, kao po dogovoru, otvoreno gledaju u zraku svjetlosti što odozgo s prozora dolazi. Tako prolaze dani, jedan za drugim, bez ikakvih promjena.
Osjećaju promjene vremena. Kad je napolju vedro, naziru svjetliju zraku što odozgo s prozora k njima dolazi da im navijesti da je nad njima negde javilo se sunce i — želja ih za njim vuče.
Braća obgrljena dočekuju zoru; san im u dušu unosi malo pokoja, a čim otvore oči, gledaju u zraku što odozgo s prozora unilazi da im navijesti nastup još jednoga sumornoga dana.
Braća još nekoliko dana obgrljeni iščekuju zoru i, tek što se probude, gledaju u zraku svjetlosti što odozgo s prozora dolazi i dan im naviješta.
svoje prirođene osjećaje, odgovara na župnikove upite, a kad krene iz crkve, u očima jedino sobom ponese vanka onu zraku sunca što je treperila pred prozorom od svoda i padala na sliku svetoga Antona; — i dok iziđe, bješe joj lakše.
Miriše tamjan, zastaje u zasićenome toplome zraku i kao laki oblak što luta zastire detinje svečevo lice i obavija crveni njegov plašt...
Krakov, Stanislav - KRILA
Povrh kejova i jarbola vukao se teški zadah od rastopljene smole i ukvarene ribe, a visoko u zraku se prevrtali veseli, pijani aeroplani. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - To je bilo pijanstvo vazduha.
Crni bodljikavi pauci se kupali u moru, koje je možda bilo i plavo kao neč ije zaboravljene oči. U zraku se boje izgubile, samo je bilo jasno pijanstvo i radost. Grad i brodovi na moru bivali su sve manji.
Na vatri su pevali plehani lončići sa čajem. Nevidljivi bumbari su zukali u zraku. Male tačke pokazale se na vidiku. Rasle su, dolazile. — Aeroplani, aeroplani... Grlati motori groktali su sve jače.
— Uh, uh, u naše... slepci... — Povećaj odstojanje, povećaj odstojanje, — vapijali su zeleni svetlosni signali u zraku. Najzad se fijuk poveća, i stade da se cepa gvožđe u zraku i na zemlji duž padine pred grebenom.
Najzad se fijuk poveća, i stade da se cepa gvožđe u zraku i na zemlji duž padine pred grebenom. Dim se lagano razilazi i vatra slabi. Juriš je odbijen.
Ali su i lekar i tumač iščezli, i pred očima pukovnikovim kao pretnja zalepršala je jedna otpusna lista u zraku. Opet je u baraci bilo sve belo i mirno.
U slavu gostiju dva Njepora prevrtala se u zraku. Baroničin pas bio je ugodno postavljen, i ležao na jednom kombinezonu.
Za njima se još vukla po zraku tanka zavesa od dima. Onda su gonioci pobedonosno kružili nad spasenim gradom, i plašili svojom hukom skrivene po
Preko njih su preletale sa krupnim i tupim fijukom teške granate, što umorno brektahu u zraku, i druge ljute kao stršljeni sa fijukom oštrim i suvim, a gore na vrhu planine grmljava i tresak.
Kuršumi počeše sve brži, češći, a gore na vrhu kao naljućeni cvetali su u zraku jedan za drugim beli oblačci dima. Seva vatra u zraku i tutnji. Klobuča se dim sve brže. Oblaci su tuđi, smrtonosni.
Seva vatra u zraku i tutnji. Klobuča se dim sve brže. Oblaci su tuđi, smrtonosni. Gore neko kolebanje. Vojnici — gledaoci pojavili se
Pogledi su sada ozbiljni, ukočeni, no Mirni. Ipak poneki pogled drhti kao i telo. Fijuču večne granate u zraku i grmi vazdan na vrhu. dve čete u dugoj povorci premakle su preko grebena.
Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA
kose u daljini ukaza se u vinogradima jedno odeljenje konjice, pa se kao vijor ustremi našem šancu, vitlajući sablje u zraku. Narodni vojnik, komandant nad dva topa u šumatovačkom šancu, tek viknu samo: »Konjica napada, puni kartečom«.
Jovanović, Jovan Zmaj - ĐULIĆI I ĐULIĆI UVEOCI
U daljini, maglovitoj tmini, Starih doba u mutnom oblaku, Davnih leta pepeljastom zraku — U davnini, tako mi se čini, Živeli smo i nas dvoje, Srce moje, srce tvoje Jedno drugo volelo je.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
1841. Jovan Subotić OBLACI Začudo ti volim lake U zraku oblake, Kad bih mog’o, smesta b’ k njima Okren’o korake.
Nastasijević, Momčilo - PESME
Plameno mi se izvijaš u cvet. Po kosi rojem ti pale zvezde, il’ zraku sunca u vitice oplela. Vrelini ovoj brizgaj o brizgaj, vrela. To iza sna, znam, zlatan prah ostane po njoj.
X Vol, i zacrnelo. Al’ hoću, jer biva, rana li, duboko da je živa. Iz pakla ovog za zraku nekud raja. Iz greha da je neko svet. I muku ovom, i mutnji, da nije kraja.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Časom premišljaše, jer se u mjesečevu zraku vide gospa—Pavina sobna vrata pored kojih treba proći, ali čuvši njeno hrkanje odluči se i pođe dalje — Zlatinoj sobi...
Ilić, Vojislav J. - PESME
Vetar je silno poljuljivo Vaš tanki veo, vašu vlas, A u zraku je odjekivô Bezmerno sladak, zvučan glas... Šta li smo cveća pogazili, To bog jedini samo zna!
Otišla zima. I severac kleti Ne duše više. Što smetova osta, To tiho kopne između vrleti. U čistom zraku nijaju se ždrali; Laste doleću sa zimnica svoji' I beo lelek na pustoj obali Na jednoj nozi zamišljeno stoji.
Milanković, Milutin - KROZ VASIONU I VEKOVE
Evo je! Sigurno ste kadgod posmatrali sićušna zrnca prašine kako se kovitlaju i trepere u sunčevom zraku, propuštenom kroz pukotinu u tamnu sobu. Naše sunce je takvo zrnce u prašini vasione.
Opačić, Zorana - ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU PREDZMAJEVSKOG PERIODA
Ori, pluže, zaori: U zemlji je zlato!... A selo je krasan drug Svakome težaku, K'o tičici zelen lug Na sunčanom zraku … Blagoslov je u zori, To je s neba dato! Ori, pluže, zaori: U zemlji je zlato!
Stanković, Borisav - TAŠANA
Daj, Stano! STANA (mu prinosi). HADžI RISTA (stojeći ispija kafu i uzima čašicu rakije i spram svetlosti, na zraku, gleda je. Stani): Je li ovo od one rakije što je ja pijem? STANA Jeste, jeste. Ta je.
Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE
No Zlatokosa se pribra i reče: — Vrati se tamo odakle si i došao, momče! Ko može sunčanu zraku da prisvoji? Ničija nisam, ničija neću ni biti! Zaboravi me i neka ti je srećan put!
Šantić, Aleksa - PESME
Negdje ševa pjeva pri zahodnom zraku, I sijedi otac iguman, pun brige, Polagano čita iz debele knjige Oproštajna slova sirotnu težaku. I čuj!
Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU
Kakvo li je to strašno čudo, nesnosno mojim očima za pogled o, vladiko, vidi se! Svaku misao i samu sunčanu zraku nedoznano tamni, sine moj! Ne mogu se doumiti tome poslu, slatki Isuse!
Te kako to nezahodno sunce s mesecom nositi se može? Gavril Preuzmi si sebi tu vrlo svetlu zraku preslavna, preuzmi i Bogom ćeš biti i senka bogosmestna božija oduševljena crkva od sedam nebesnih krugova šira i viša!