Jakšić, Đura - PROZA
— opijen gnevom divljega zvera, besomučnim glasom rikaše sudija. Na suvim rukama branioca srpske slobode tužno zveknuše lanci, ali veran sin naroda mirno i dostojanstveno odgovaraše: — Ja sam! — Ti si buntovnik! Ti si izdajnik otadžbine!
— Takog branioca pravde i slobode zakonito postavljeni sud zemlje Madžarske osuđuje — na vešala... I opet zveknuše lanci, a za dželatima svojim mirno koračaše izabrani sin naroda, da vrelom parom prolivene krvi okadi najsvetiju reč
Milisav se sav stresao, i zaboravivši da je u zasedanju, pođe da poljubi dobroga učitelja u ruku. Utome mu zveknuše lanci... Beše to ropski jek, koji svako srce svojim tupim zvukom rastuži...
Radičević, Branko - PESME
Gojko, stići ga ne more, Pa se puške sa ramena seća, Puška ciknu, a pomože sreća, Arslan pade, zaklaše ga zmije, Zveknuše mu prazne bakračlije.
Ali puče jedna puška mala, Puška mala, al' još manja šala: Na nju Ture ščeka Milutine, Zamrsi mu mozak u tikvine; Zveknuše mu prazne bakračlije. Ali jako dođe najstrašnije! Bože mili, ko da te ne fali?
maču na levu vilicu, Pade o tle čalma, perčin, čelo, Zadrkta se i klonu mu telo, Pa trupina niz konja se vije, Zveknuše mu prazne bakračlije.
Domanović, Radoje - MRTVO MORE
— skrenu gospodin ministar svoj započeti govor i zazvoni u zvonce za momka. Momak uđe i pokloni se, a zveknuše mu ordeni na grudima.
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
Pare prijatno zveknuše, a ja se ne mogah uzdržati da svoju golemu radost obuzdam i nasmejah se pre nego što se on uhvati za kvaku da izađe.