Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
kući biti oko četrdeset suvota, a kad se tome doda tavan i podrum, onda bi se u manastir mogao smjestiti gotovo sav zvrljevski narod! Dva đakona svrnuše lijevo, kroz velika vrata, nad kojima bijaše ikona i kandilo.
— Ja? — reče Bakonja blijed i sav se uzdrhtao. — Ne bi ja to činija ni svome ćaći! — Mrš, kozaru zvrljevski! — viknu Vrtirep. — Ti da mi se tu razmećeš, kâ da si mi ti niki gospodin, a ne naš izmećar! Mrš, s očiju mi!
Bakonjino oštro oko poznade u gomili oca i stričeve: Rkalinu, Rdala, Roru, Kljaka. S njima bješe i tutuš fratar zvrljevski. (Začudo, uvijek su manastirci slali za zvrljevsku parohiju najneznatnijeg fratra.
Jeto sam zbog njega jedan dan odija, pa se jeto ni vidili nismo. Kako je to!? — I zvrljevski knez dostojanstveno ode gore. Bakonja mu strča u susret. — Ma šta ovo čine vratrine? — reče on djetetu.
Pa onda naskoro će se udati i Galica, i oženiti Čmanjak, i dorasti Škembo,... i sav sitni zvrljevski naraštaj brzo će omatoriti, a stariji u grobove leći!