Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
gospodara svoga, gospodara Strahinića bana, povrh glave po čekrk-čelenci i po njeg'vu bijelu kauku; presječe mu zlatali-čelenku, i presječe bijela kauka, malo rani glavu na junaku: poli krvca niz junačko lice, šćaše zalit oči obadvije.
devet milih šura; ruke šire, u lica se ljube, za lako se upitaše zdravlje; a kad viđe stari Jug Bogdane obranjena zeta i čelenku, prosu suze niz gospodsko lice: „Vesela ti naša carevina!
— ljepote mu u svatove nema, ni će biti tamo u Latina: kad biste me, braćo, poslušali, da skinemo perje i čelenku sa Maksima, mila sina moga, na Miloša Obrenbegovića, da Miloša zetom učinimo, dok đevojku otud izvedemo“.
I tako se braća pogodiše, i skidoše perje sa Maksima, zlatno perje, čekrkli-čelenku, na Miloša Obrenbegovića, te Maksima jandal oćušnuše, a Miloša zetom učiniše.
“ Al̓ eto ti punca i punice, — ja kakva li dara doniješe! Punac nosi kalpak i čelenku (u čelenci alem, kamen dragi, koji sjaji kako jarko sunce, pogledati ne da u junaka), te Maksima zeta dozivaše: „Na
“ A ne vidi jade iznenada. Kad dopade dijete Maksime, na Miloša bojno koplje pušti, bojnijem ga kopljem udario pod čelenku među oči crne: na zatiljak oči iskočiše, mrtav pade pod konja dorata.
trideset košulja, te dariva trideset hajduka; pobratimu Novaković-Gruju, njemu dade zlatna boščaluka, i dade mu od zlata čelenku, pa ih zdravo natrag povratila poočimu Starini Novaku; njemu mlada bješe opravila u jabuci stotinu dukata, a suviše