Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Od novaca su imali svega pedeset groša, i to u džometa četerest a u tivtiza deset groša. Onda rekne džomet tivtizu: — Hoćemo li mojih četerest groša prije trošiti?
Onda rekne džomet tivtizu: — Hoćemo li mojih četerest groša prije trošiti? Tivtiz mu odgovori: — Pa de, vala! Putujući tako nekoliko vremena potroše džometovih svih
Tivtiz mu odgovori: — Pa de, vala! Putujući tako nekoliko vremena potroše džometovih svih četerest groša. Onda rekne džomet tivtizu: — Hoćemo li sada tvojijeh deset groša trošiti, dok ispane kakav krsmet?
Na to tivtiz odgovori: — Kako smo potrošili tvojijeh četerest groša, mojijeh ćemo deset još lakše. Nego ti sebi gledaj krsmeta, a ja ću sebi.
Blizu te varoši bili su nekakvi stari mlini. On se svrati u jedan od tih mlinova da prenoći. Prije četerest godina ti su mlini usanuli. Džomet uniđe unutra. Ne imajući gdje leći, spusti se za mlinske kamenice i tu se skupi.
On poče prvi: — Prije četerest godina ovuda je rijeka tekla n ovi mlini mljeli. Onda rekne najmlađi: — Da zna svijet da se otisla pećina, pa vodi
Ljudi mu na to odgovore: — Evo ima četerest godina kako 'vako deveramo. Džomet im na to rekne: — Da mi hoćete dati jedno četerest momaka, ja bih vam s božjom
Džomet im na to rekne: — Da mi hoćete dati jedno četerest momaka, ja bih vam s božjom pomoći mog'o naći i prokopati vrelo. Oni čim to čuju, odu i prijave veziru.