Upotreba reči čovekove u književnim delima


Dučić, Jovan - PESME

Uvek nezasitno, moje srce hoće I zadnju kap čaše još neispijene... Dva su kobna vrela čovekove zloće: Ljubav spram božanstva i ljubav spram žene.

To je bilo zbog čovekove žene, koja je stajala na steni pored njih sa jednim krvavim cvetom u ustima, i gledala ljubomornog muža u osveti.

Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI

je dete već prohodalo i čiji je smisao da obeleže ovaj važan događaj, kao i da učvrste i ubrzaju razvoj ove značajne čovekove funkcije. Magijske mere za prohodavanje.

Maksimović, Desanka - TRAŽIM POMILOVANJE

Zemlja je takva, ona traži da je čovekove ruke gnetu, ona voli da se seme u nju baca, da je zapahne miris zobi i raži, voli da s proleća osvane u cvetu trešanja

Kapor, Momo - NAJBOLJE GODINE I DRUGE PRIČE

ponovo uspon i ograde od kolja i šiblja — jedini trag čovekove prisutnosti. Njihova kućna pomoćnica grabi sve brže i brže, mada nosi najveći deo prtljaga, i svakim novim korakom

Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA

Snažan pokret ka oslobađanju čovekove ličnosti, koji se razbuktao u XVIII veku, nije mogao zaobići dečje pitanje. Dete se, po Rusou, rađa čisto, bez rđavih

Pa i nesreća i pustoš seljačkog života, viđene očima deteta, pretvaraju se u poeziju večite patnje i muke čovekove. II U predgovoru Bašti sljezove boje Ćopić kaže da se u spisateljskom poslu „ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri

Intonirano, donekle, i kao društveni protest, ovo književno svedočanstvo, bar meni, deluje isto tako i kao prikaz čovekove zaglibljenosti na zemlji. Ćopićeva vezanost za takvo stanje mogla bi izjednačiti s ljubavlju.

Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA

Fortisa (1774 g.), filozofije Francuza Žan-Žak Rusoa o čistoti čovekove prirode, teorije Nemca Herbera »jedinoj pravoj poeziji«, pa sve do našeg Vuka Stef.

Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA

). Karakterne osobine čovekove naročito se porede sa onim životinjskim (Vredan kao pčela, Lukav kao lisica, Brljiv kao ćure, Kradljiv kao vrana, Radi

Obradović, Dositej - ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA

A šta se kasa ženski[h] očiju, one ne valja da se s njima odveć ponose. Što su god ženske oči čoveku, to su i čovekove ženi. Ova simpatija iliti sostrastije ulivena je od boga u jestestvo človečesko za umnoženije i sohranjenije roda.

mir — svet mirjanin — svetovnjak, koji nije sveštenik mirski — svetovni mister — gospodin mitarstvo — lutanje i put čovekove duše posle smrti mjed — bakar mniman, mnimi — tobožnji, prividan mnogovolnujem — uzburkan, zatalasan mnogokrat — v.

Milanković, Milutin - KROZ CARSTVO NAUKA

„Moradoh se zapitati da li se takve promene faune i flore dešavaju i u prirodi bez pomoći čovekove. Takve promene, ako se zaista dešavaju, moraju ići sitnim, nama nevidljivim koracima, mi ih ne možemo posmatrati svojim

Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR

sva lica, koja rukuju sudbinom naroda; kad oceni pravu razliku između strogih i suvih zakonskih odredaba i žive duše čovekove, koja upravlja tim odredbama po svojoj ništavnoj volji; kad vide kako jedan bistar od prirode um može da vlada učenima i

Pupin, Mihajlo - Sa pašnjaka do naučenjaka

Propovedje bila lišena teoloških tema; reč je bila o običnim životnim pitanjima, odnosno kako čovekove navike utiču na njegov život.

Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI

Na osnovu nje može se zaključiti da je u srpskom pesništvu nagoveštaj tajanstva rođenja kao čovekove bačenosti u svet znatno pre Rastka Petrovića dao Vladislav Petković Dis.

Drugim rečima, to je dosta elementarna čovekova simbolotvorna delatnost, u osnovu je svekolike čovekove kulture: tu se učvršćuju i kanonizuju, na primer, naše levo/desno, gore/dole, vera/nevera, istok/zapad.

kao mrtvi svedoče – i svoje svedočenje u jezičkoj memoriji pohranjuju – o samome mehanizmu projektovanja ljudskoga tela u čovekove tehničke tvorevine.

našega kolektivnog pamćenja dolaze obertonovi koji ove prizore značenjski „senče“ i „tumače“ kao sudbinske, ponovljive čovekove situacije.

životnom drhatu koji su reči ponele rezonira celo jedno kulturnoistorijsko iskustvo (ono se i u jeziku čuva) o snazi čovekove duhovne pribranosti.

Umesto toga suočeni smo s pesničkim modelovanjem jedne slike sveta i čovekove sudbine u njemu. To, razume se, ne da može biti, nego mora biti i slika modernog sveta i čovekove sudbine u njemu.

To, razume se, ne da može biti, nego mora biti i slika modernog sveta i čovekove sudbine u njemu. Recimo, Popa se kao u starodrevnim letopisima obraća „Velikom gospodinu Dunavu“, ali je u molbi koju

Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)

Svaka kultura, razume se, stavlja izvesna ograničenja i zabrane na čovekove prirodne nagone; prirodno čovekovo ponašanje prevodi u uslovno regulisano kolektivnim pogodbama.

Habsburškoj Monarhiji za vladavine Marije Terezije polovinom XVIII veka, srećno saobrazio sa svojim književnim viđenjem čovekove bezavičajnosti - sa književnim modelom čoveka kao bića u stalnoj potrazi za izgubljenim zavičajem.

Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti

To je duhovna literatura, ozbiljna, misaona, etička, ona postavlja suštinska pitanja čovekove egzistencije. S druge strane, tretirajući istinite događaje ona je istorijski odgovorna.

Predmeti iz čovekove okoline opisuju se hladno i precizno. Ali postoji izvesno pomeranje koje taj opis čini metaforičnim: izražava

Nastasijević, Momčilo - PESME

širine; vazduha tankog divotnim nekim glasima oglašénje; i zemaljske daronose mirisnog cveta, i travonosne; no i čovekove biti same obnovu i razigranje dostojno ko da iskaže?

Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja

To je zakon sveukupne istorije čovekove: sve jako ili veliko završi naposletku tragedijom ili komedijom, jer drukčijeg završetka nema.

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti