Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
— Znaš šta ću raditi! Kazaću Marinku da ga on ispita... Niko to ne umije kao Marinko!... Vi vičete pa tog čovjeka, a bogami, to je jedan dobar čovjek. Ja ću lijepo kazati njemu; pa kad ga Marinko uzme na oko, neće ga moći slagati!...
— viče Zeka. — Koga? — upita on bunovan. — Mujage!... Slušaj kako psuje!... — Vi ste žene!... Zar nemate čovjeka da mi na majdan izide?... Phi!... Sramota!... Ja ću tamo doći da vas šamaram! — čulo se ispod šanca.
Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
Jednog dana stiže na taj vašar bos i neobrijan skitnica sa džakom preko ramena. Drsko se ugura pored samog čovjeka s mišem i poče da viče: — Ovamo, narode, da čudo vidiš! Mladog lava prodajem, divno lavlje mače!
Oko neobičnog čovjeka okupi se začas velika gomila ljudi. Neko začuđeno povika: — Pazi, pazi, bijeli miš prorok sakrio se među svoje srećke!
Znači, stigli smo u neku kuću. Onaj Neko tresnu džak zajedno sa mnom o zemlju i razveza ga. Ugledah nad sobom čovjeka velikih brkova, a iznad njega čađavo potkrovlje ukrašeno sa dvije slanine.
Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
(K-Lj, NB, 1888, br. 2) — Vino od loze, mlijeko od krave, čovjek od čovjeka biva. (K-Lj, NB, 1888, br. 6) — Od kruške i krušče (kakvi su roditelji takva će i biti deda). (K., GEM, 1930, V, str.
Matavulj, Simo - USKOK
Ta prijetnja slomi uporstvo Dragićevo, te poljubi djeda i sjede mu na koljeno. Za njekoliko se stiđaše nepoznata čovjeka, te ga krišom pogledaše; kako svaki put sretaše krupne, plave oči, svaki čas obaraše svoje.
— reče Janko. A zar ti, Krcune, ne vidiš koliko je to zlo? — Vidim, pošto razmislim, ali se onda ne misli, onda, kad čovjeka ponese. — A šta ti upravo radiš kod vladike, zašto si mu potreban?
— A, oprosti, kneže, ja se zagovorih s ovijem mladijem čovjekom, a na tebe zaboravih? Što ćeš! Željan sam čovjeka iz svijeta, a suviše, s ovijem bih đetićem imao govoriti dan i noć! — Ne zamjeram, gospodine Savo.
Latinska slova bjehu okruglasta, jednaka, potpuno čitka, ćirilovska nješto nezgrapnija; po grafici zamisli abata kao čovjeka odlučna i puna misli i nasnova.
Janko zateče pred vladičinom ćelijom: arhimandrita Josifa, đakona, đake, vojnike i onoga visokog čovjeka kojega vidje s prozora. Bješe taj već sredovječan, ali se vidjelo da je žilav i živolazan.
pisaše sâm vladika, pisaše lagano, čitko, malijem, okruglastijem i zbijenijem slovima, te mu i rukopis pokazivaše čovjeka uredna, ljubitelja jasnoće i jezgrovitosti.
zadovoljan i ponosit, jer će se u tvojoj svijesti ogledati tvoja djela, podstaknuta slobodnom, muškom voljom slobodna čovjeka.“ Janku tecijahu suze do ujakova rukopisa, pa se osmijehnu, i preuze čitanje spočetka. — Jeste li zadovoljni?
Ostani, ti, Radoje, kod stoke, a mi odosmo. Tako tri jaka, odmorna čovjeka poniješe ranjenike, a šest četnika, koji će se mijenjati napoređe, ponesoše mrtvaca, te oko ponoći stigoše u prvo
Knez poče jesti, na što, po običaju, svi ućutaše. Pošto večera, knez nastavi: — Ponjekad same noge nose čovjeka onamo, gdje ga čeka napast. Tako je bilo i sa mnom.
Tako je bilo i sa mnom. Vidjeh čovjeka gdje sjedi pod jednijem drvetom, te se, pomišljajući da je njeki od naših, primakoh, kadli ko je? Pogodite?
— Tako je, brajo! Ali šta ćeš kad Drago ne dâ o tome ni zboriti! Eto, ne dade je za dobra čovjeka iz Čeva! A eto sad... baš da vam kažem svima... ište je Marko Lukin Ivanović Pobor. — Lukin sin?
— Ne dao bog! — reče Stijepo, a Gruban skrenu glavu na stranu. Ne prođe mnogo i ugledaše tri čovjeka od Krsca. Oni stadoše na puškomet. Stijepo i Gruban uputiše se k njima, a dvojica od onijeh pođoše u susret.
Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
Osim popova i kaluđera jedva bi čovjek u 1000 duša mogao naći jednoga čovjeka, koji zna pomalo čitati (a pisari su, kao što je napomenuto, i među popovima i kaluđerima rijetki).
Karadžić sam priča kako je Kopitar u njemu poznao »čovjeka od naroda«, »drukčijeg od sviju Srba koje je on donde viđao i poznavao«.
Romantičar po idejama, on ima racionalistički duh. »To je najveća razlika između čovjeka pametna i između prostaka, što pametan čovjek jednako želi i trudi se da što bolje nauči ili izmisli, i da on bude
Milićević, Vuk - Bespuće
I tuga materina prelazila je i na njega. On se zastidio sebe kad se ljutio na zimu; na samoživost jednog sitnog čovjeka koji ne voli da se uznemiruje u nevrijeme; da ostavlja toplu sobu, kavanu, svoje društvo s kojim prijatno, uz bermet,
sebi u pamet sliku svoga oca, ona izlazi pred njega vazda živa i svježa; on gleda pred sobom toga krupnog i čvrstog čovjeka sa mrkom, nejednakom, grivastom bradom, u koju su već godine ubacivale sjedinu, s povijenim brcima koji se miješali,
Kad uđe u kuću, nađe u hodniku jednog omanjeg, dežmekastog i postarijeg čovjeka koji mu pođe u susret i predstavi mu se, hvatajući se za šešir: „Bohuslav Panek, inženjer“ , izgovoreno tako kao da je
najmanje na onoga trbuška, sa licem za šalu i za smijeh, sa debelom cigarom u zubima koja mu se vazda gasi, sa izgledom čovjeka koji ne zna da se naljuti.
danom, koji je strmoglavljao kao u ponor, kroz male zastrte prozore, svoju jadnu i bezvoljnu svjetlost na predmete i na čovjeka, umrtvljavajući ih i izjednačavajući ih, praveći od čovjeka neki čudnovati predmet koji je slučajno ovamo zabasao.
prozore, svoju jadnu i bezvoljnu svjetlost na predmete i na čovjeka, umrtvljavajući ih i izjednačavajući ih, praveći od čovjeka neki čudnovati predmet koji je slučajno ovamo zabasao.
i daje druge pravce njegovom dotadanjem životu, razgoni mrak, unosi svjetlost, donosi stotinu promjena, stvara novog čovjeka i rađa volju, mladost i snagu. .
U izvjesnim časovima on bijaše sasvim tuđ samome sebi. Mjesto jednog turobnog, zamišljenog, razočaranog čovjeka, kako je on sebe zamišljao, on nalažaše u sebi jedno čudnovato ružno biće, puno zlobe prema svijetu i životu, sebično i
On se uspava sa osjećajima čovjeka koji je ubio: trzao se nemirno i gonio priviđenja; cijele noći padala jedna mogila kamenja na njegove grudi, ubijala ga,
Osjetila je u sebi srce koje bije i mladost koja čezne; srela je jednog nepoznatog čovjeka koji se dosađivao i imao nastrane misli, koji joj se približio, zaustavio je u njezinom uživanju, zadobio njezine
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra čovjeka, pa mi je sve strašivo da ga đegod ne propijem.
— Pobro, šta ti bi odjednom? — Još on pita! — okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim svjedocima. — Nagrditi čovjeka iz čista mira, reći mu da je konj ... Ispod gustih Samardžijinih obrva odjednom prosinuše stroge tužne oči.
Nađe se tu ponešto i za nepismena čovjeka (a takvih je većina), nacrtano nevještom rukom nekog njegovog burazera, istog takvog nepismenka.
Tu ćeš vidjeti čovjeka glavonju s raširenim rukama kao da baš tebe čeka u zagrljaj, pa četveronogo živinče (konjče li je, pašče li je, kanda
Nosi u torbi konjsku ikonu, sram ga bilo, staroga čovjeka. RADE S BRDARA Skoro svake godine, u proljeće, našu bi kuću protresao jedan izuzetan događaj: dolazak novog
To ni Turčin ne bi uradio. Učio ga, sjetovao, božju mu riječ kazivao, a on — otresao sve ko pas rosu. Što bar mrtva čovjeka ne požali, magare nedokazano?
Za mladih dana, pričalo se, jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao je za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu.
— a nekakav prijašin, gle ga, kao da mu se bogzna kako žuri, zajašio preko plota, gdje i nije lijepo vid jeti starijeg čovjeka ako već ne juri tuđa goveda iz svoje ljetine.
Nejasan pri mjesečini, sluša ga brat Rade pažljivo i, ne trepćući, razumije čovjeka. Zar i sam nije vezan uz tešku crnu zemljicu?
), kad spazi tri naoružana čovjeka kako se spuštaju iz obližnjeg jezička šume pravo njihovoj kući. — Evo ih, striče, dolaze. Seljak se samo lupi po vratu.
— Daj, bolan, ostavite čovjeka na miru, šta vas briga kud je on pošao. — Brani ga, brani — grakće Bačkonja. — Isti si kao i on.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
On mu odgovori: — Konj. Onda mu Grbo reče: — Budi što te majka rodila! Potom se konj strese i pretvori se u čovjeka, iz čovjeka iziđe golub i progovori: — Hvala ti, Grbo, e si me izbavio! — i čovjek pade mrtav.
Onda mu Grbo reče: — Budi što te majka rodila! Potom se konj strese i pretvori se u čovjeka, iz čovjeka iziđe golub i progovori: — Hvala ti, Grbo, e si me izbavio! — i čovjek pade mrtav.
Žena sad prospe na jadnog čovjeka čitav vagon grdnja, pa ga otjera i po drugi put da ide motriti. Čovjek ode ali i ovaj put ne vidje ništa.
A žena ti se, moj brate, sad razljuti, sve joj počeše iz očiju iskre iskakivati, pa ti opet prosu na kukavnog čovjeka čitav pljusak grdnja. — O, ti slijepče slijepi, — veli ona njemu — oči ti ispale i kad sam te ja takoga poznala!
— Čuješ, čovječe, evo ja ti i pošljednji put velim, ako nećeš krave klati, ja mam odlazim od tebe, jer vidim da nemam čovjeka koji bi bio vrijedan da s njim živim!
Pokaja se gotovo, ali se dosjeti te zapovjedi jednom oklopniku: Idi pa ubij toga i toga čovjeka, i donesi mi vezenu maramu. Oklopnik ode kao vjetar i zamalo čas vrati se, predade maramu i nestade ga.
Taman izvadi maramu, kad eto ti jednog čovjeka sa slamnim šeširom na glavi. Svrnuo da potraži malo vode. — Pomaže bog! — Bog ti pomogao. — Zdravo, kako si?
vidje da nema šta jesti, on brže bolje udari magarca i kad se pojavi oklopnik zapovjedi mu: — Idi pa ubij tog i tog čovjeka, uzmi mu vezenu maramu i donesi mi. Zamalo čas oklopnik se vrati i donese mu maramu.
Išao je tako po svijetu a vrijeme je prolazilo, dok se najpošlje ne pogodi kod jednoga bogata čovjeka da mu ovce čuva. Često ga je žalost snalazila ali se on čuvaše da ne svira kad je pored ovaca ili na paši, jer bi se
Čovjeku bi vrlo milo carstvo u svijetu, ali mu ne bi mio kratak vijek, tek ipak ne reče ništa. Posle čovjeka stvori bog magarca i reče mu: — Ti ćeš se hraniti najgorom hranom, pa i nje nećeš svakad biti sit; ime tvoje biće rug
Najposlije, stvori bog majmuna, i reče mu: — Ličićeš mnogo na čovjeka, ali nećeš biti čovjek nego majmun. Puzaćeš se uz drveće i skakati s grane na granu; što vidiš da rade drugi, radićeš
lasno ćeš me pogubiti; nego te molim da učiniš jednu milost prije nego me pogubiš, da nađeš u tvome carstvu tri čovjeka: jednoga siromaha koji ništa na svijetu nema, jednoga slijepca koji ništa ne vidi i jednoga bogalja koji nema ni jedne
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
“ U ovoj zemlji ljudi su braća, tu ti se dobro za dobro vraća, ne vidiš nigdje pogleda zlog. Čovjeka čovjek od srca voli, ne plače niko, nikog ne boli u zemlji Vrapca Crvenog.
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Je li instinkt al' duhovni vođa? Ovde ljudsko zapire poznanje. Vuk na ovcu svoje pravo ima kâ tirjanin na slaba čovjeka. Al' tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k pozvaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!
pred očima koje strijeljaju, koje kamen mogu rastopiti, a kamoli slaboga čovjeka, rođenoga da se od njih topi; pred očima vode prebistrene, đe u dvije sveštene kapljice predjel širi vidiš božje
“ „Đe izjesti, ako Boga znadeš, kâ čovjek izjesti čovjeka?“ „Ma sam čuo — opet mi govori — jedan narod tamo zmije jede“. „Kakve zmije, čestiti principe?
Iz Bara se kaže. Dava trave i nešto liječi, i zapise nečesove gradi da čovjeka puška ne ubije. Svak je drži, oprosti mi, Bože, kâ da duhom svetijem prozire.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Glavom je svijeh nadvisio, a grudima bi zaklonio dva osrednja čovjeka. Pod orlovskim nosom strše mu brčine sijede, debele.
Ni to ne prenu čovjeka na prozoru. Zamišljen, dašto! Krupne li su te misli što se prebiraju u noćnoj tišini kad je odmoru doba, a na
Držanje i pokreti mu bjehu određeni. Vidjelo se na prvi mah snažna duša u snažnu tijelu. Vidjelo se da hotjenje toga čovjeka potpuno vlada tijelom; da na najmanji mig njegov, svaki ud gotov je na pokret, kao rob na mig gospodarev.
Djevojka trčaše k njemu raširenijeh ruku te se zagrliše i priviše jedno uz drugo. U taj mah uđoše u dvoranu tri čovjeka i jedna žena.
Taj strašni vještac što nikada u crkvu ne ide, o kome se svašta pričalo — kako očima može ustrijeljiti i marvinče i čovjeka, kako niko mu nikada nije vidio dima iz dimnjaka no ga hrani đavo itd.
Ime toga čovjeka kao da napunjaše prostor; djela njegova zaglušila bjehu svijet, a svijet, kleo ili blagosiljao, pominjaše uzbuđeno veliko
Baš šteta što nije čovjek!“ reći će neki. „Bogami, zaista je bolja od mnogoga čovjeka!“ prihvati onaj prvi. „Radiji bih s njom i na junački česov posao pregnuti, no s mnogijema što oružje pašu!
Svijet se miješa, brate. Tragovi se ljudski mijenjaju zemanom; dobar može roditi r’đu, a r’đa opet dobra čovjeka. Bog ne dariva u vječno našljedstvo ni jedno svoje dobro; ni junaštvo, ni pamet, ni bogastvo, ni ljepota ne ostaje za
“ Đakon ustavi svoje govorničke slike, jer ugleda dvoje čeljadi, čovjeka i ženu što im se već primakoše. Žena je išla sitnim a brzim korakom od desnoga kraja, kao od Riječke nahije.
vidio toga kršnog Crnogorca, sa dvije ledenice za pasom, i sa jataganom što ležaše kraj njih, da je, rekoh, vidio toga čovjeka a čuo gdje ga popom zovu, e bi se malo obezumio. Pop se pričaše sa Jokom, kad serdar sa zvancima uđe. „Ha! urani ti!
„Konj!... E, vidi lijepo li je navezao!“ reče Joke. Janko se smijao. „Donesi, Milune, pa ću ti na njemu napraviti čovjeka da jaše“, reče.
“ Cura pomoli glavu na avlijska vrata. „Čiji će, zbilja, konji biti u ovo doba?“ reče Joka. „Bogme dva čovjeka na konjima. Eno ih ustaviše se kraj strikove kuće, pa obrću glave na sve strane!“ odgovori cura.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
— Drvo bez grane i čovek bez mane — ne mogu biti. — Vino od loze, mlijeko od koze, čovjek od čovjeka. — Orlovi najradije samci lete. — Orao se uvijek na visine vije. — Životinje su šarene spolja, ljudi iznutra.
— Ko ljude ne sluša, ni čovek nije. — Teško je čoveka naći, a lako poznati. — Muka je do čovjeka doći, a od njega ti je lako. — Dobru čovjeku sve dobro stoji. — Smrti se ne boj, no zla čovjeka!
— Muka je do čovjeka doći, a od njega ti je lako. — Dobru čovjeku sve dobro stoji. — Smrti se ne boj, no zla čovjeka! — Zlu čovjeku svak je dužan. — Čovjek je čovjeku il’ anđeo il’ đavo.
— Zlato se u vatri probira, a čovjek u nesreći. — U zlu se čovek gleda kakav je. — Smrti se ne boj, no zla čovjeka. O ZLU — Ne traži đavol čoveka, nego čovek đavola. — Ne zovi zla, jer i samo dohodi. — Zlo leti, a dobro puzi.
— Dobar izgled dobru dvorbu tvori. — Djevojku lice udaje. — Odjeća ne čini čovjeka čovjekom. — Tica po perju, čovek po odelu.
— Pas koji laje ne ujeda. — Tko mnogo drobi, malo vredi. — Lonac ćeš poznati zvoneći, a čovjeka govoreći. — Lijepa riječ gvozdena vrata otvara. — Gora je rana od jezika, neg’ li od mača. — Ko hiti vrat lomi.
Il’ ćeš đe glediš ili đe misliš? — Pitao drug zrikava čovjeka koji je bio izmahnuo sjekirom da udari svinjče koje je on držao. Ja je čela, ja je brus, ja od motike štene.
Dok ja gledam moj rep, a ti tvoga sina grob, nema pravog prijateljstva među nama. — Za kućom nekakvoga čovjeka, koji je imao jednoga sina, dijete od nekoliko godina, bila pod kamenom u rupi zmija, koja je često izlazila, te se
Jedanput sin ovoga čovjeka uzme sjekiru, te zmiji, koja se bila kao udomaćila i nije se od njega ni bojala, pred rupom odsiječe reč; a zmija se
4 Pitala baba nepoznato momče: — Koga tražiš, momče? — Jednoga čovjeka, pa ne mogu da ga nađem. — Bilo je nekad i žena i ljudi, moj sinko, ali ih više nema!
— Na strah božji i na stid ljudski. 13 Pitao sin oca: — Šta najprije može čovjeka iznevjeriti? — Oko i padanje. 14 Pitao magarac đaka: — Pa šta ćeš ti biti, kada neprestano učiš?
ona nađe čovjeka u polju, ili srete gdje na putu, a gdjekom dođe i u kuću, pa mu kaže: „Ja sam kuga, već hajde da me nosiš tamo i tamo“
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Idući ovaj mladić po svijetu dođe u nekakav grad gdje vidi da jednoga čovjeka vode na vješalo. On se začudi pak pritrčavši zapita šta je skrivio | ovi siromah čovjek te ga na smrt osudiše, a neki
“ On čuvši ovo zapita sudnike: „Gospodo! jeli moguće da ja toga čovjeka od smrti otkupim, i da platim što je dužan?“ Oni mu odgovore: „Za što ne!
“ Oni mu odgovore: „Za što ne! plati toliko i toliko pa evo ti čovjeka da od njega činiš što hoćeš.“ On izvadi sve ono novaca što imaše pa najposlije sve haljine do košulje, i kad namiri
izvadi sve ono novaca što imaše pa najposlije sve haljine do košulje, i kad namiri koliko je trebalo, sudnici mu dadoše čovjeka, te on s njim po svijetu proseći od vrata do vrata.
zlatnu sviralicu, pa se pripe na jedno drvo i poče u nju zvižđeti, dok evo ti sa sviju strana vila i vilenika, ovoga čovjeka braće i sestara, pobratima i posestrima, toliko da im broja ne bješe, te počeše po gori brati nekake ljekovite trave,
j. bez nigđe ništa, i od toga časa nijednoga čovjeka na ovome svijetu, kojemu je bilo ime Nikola, nije mogao na oči viđeti ni ime čuti.
lasno ćeš me pogubiti; nego te molim, da učiniš jednu milost prije nego me pogubiš: da nađeš u tvome carstvu tri čovjeka: jednoga siromaha, koji ništa na svijetu nema; jednoga slijepa, koji ništa ne vidi i jednoga bogalja, koji nema ni
“ Car na to pristane, i odmah zapovjedi, te se taka tri čovjeka nađu i dovedu, i posadivši jednoga do drugog, donese im se jelo i piće, i stanu se častiti.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Zatijem Bakonja naređuje da se izvaljaju dvije velike bačve, svaka viša od čovjeka, pak uđe u jednu, pak iz nje skoči u drugu.
sud je premetao kuću toga čovjeka i njega vrgao u tamnicu za njeko vrijeme, ali ga, najzad, morade pustiti. I tako, malo-pomalo, za dva mjeseca, iščeze
Svima Jerkovićima prionuše oči na čudnovatog čovjeka. — Ko je ovo? Poznaješ li ga? — zapita Bakonja Kušmelja, otisnuvši nepoznatog. — Ne znam!
Ali čim se stric pridiže, prvi mu je posao bio da pošlje čovjeka pod Velebit ka Pjevalici. Seljak se vratio s drugom gukom masti i s porukom od vidara da Brne ipak hoda i da pije
“ I pop Ilija (tako se zvao) poče da priča o njihovu drugovanju. Hvalio je fra-Brna kao duševna čovjeka, koji je lijepu uspomenu ostavio i među pravoslavnima. Raspita se za njegovo zdravlje i za događaj sa Pjevalicom.
smiješno da se čini stidljiv i djetinjast prema takoj ženi; ali kad Maša nemarno i kao uzgred zapita za „skončanje“ čovjeka koga, ako ništa drugo, moraše sažaljevati, Bakonji se zgadi, on se namršti i dođe mu da je zaspe grdnjama, pa da pobjegne.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
S vnimanjem sam zemaljske mudrace voprošava o sudbi čovjeka, o zvaniju njegovom pred Bogom; no njihove različne dokaze nepostojnost koleba užasna: sve njih misli najedno sabrane
S točke svake pogledaj čovjeka, kako hoćeš sudi o čovjeku - tajna čojku čovjek je najviša. Tvar je tvorca čovjek izabrana!
O svevišnji tvorče nepostižni! U čovjeka iskra bespredjelnog uma tvoga ogleda se sv'jetla, ka svod jedan od tvoje palate što s' ogleda u pučinu našu; dan
Vi ste ljudsko ime unizili i zvanije pred Bogom čovjeka jednačeć ga sa beslovesnošću, nebu grabeć iskru božestvenu, s kojega je skočila ognjišta, u skotsko je seleći
Lice smrtno na zemlji čovjeka prilično će biti angelskome, samo teke jednu iskru malu vdohnut ću mu nebesne ljubavi u njegovu zemnome plođenju, da
će čovjek ova dva zakona, kad posveti misli mojoj pravdi, bez nikakve muke različiti; ali adsko prokletije duha čovjeka će češće pljenivati.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Ima nešto plemenito, velikodušno, nešto nesebično u tome: biti sam kriv svojoj nesreći. Nešto što čovjeka iskupljuje. A zadao mi je jada u mom djetinjstvu! Mogu slobodno reći da mi je zagorčao i otrovao najmlađe godine.
VI Majka mi je bila iz nešto boljih pučkih redova. Njen otac je imao mali mlin za buhač i uživao glas mirna i čestita čovjeka.
Bila je to fotografija lijepa plava čovjeka u marinskoj gala-uniformi, i s mekom bradom à la Maksimilijan, u pozlaćenom baroknom okviriću.
) Širom su rastvorili vrata da unesu moj krevetić; četiri snažna čovjeka, s kapom pod miškom, svaki na svom uglu, unosila su na prstima plavi krevetak; bilo je u tome nečeg dofenskog.
Pa se tako, sve za ljubav ljudskog dostojanstva onog običnog prosječnog čovjeka, na drugu stranu i drugim načinom, opet poriče i umanjuje to isto dostojanstvo tog istog čovjeka.
običnog prosječnog čovjeka, na drugu stranu i drugim načinom, opet poriče i umanjuje to isto dostojanstvo tog istog čovjeka.
pregradicama godišnjih doba, činovnih razreda, dnevnih horara, i nije bilo te sile i tog događaja koji bi mogao čovjeka spriječiti da u određeni sat uzme određenu žlicu sirupa protiv kašlja ili određenu pilulu protiv lijenosti crijeva, ili
Oči su gledale pravo u nas, kroz nas, kao što gledaju oči čovjeka izvedena iz samice. Odnekud iz ugla — nisam mogao tačno odrediti pravca — čuo sam marljivi rad crva.
Bakica bi izišla na prozor. Egidio bi načas prekinuo, ustao na noge i s ceremonioznošću podnapita čovjeka širokim razmahom šešira odao poštu baki. — Zdravo da ste, Egidio!
A historija čovjeka nije drugo nego historija ludih pokušaja da se taj obruč probije. Odatle, svaki je ljudski napor napor protiv realnosti
A bog je, o tome nema sumnje, u najboljem slučaju nastao bar trenutak poslije čovjeka. Čovjek je postao čovjek onim časom kad je u njemu nikao prvi tračak svijesti o sebi i, zajedno s tim, prvi tračak
Što li sam se dao u filozofiranje! To mi je slabost od djetinjstva. A vjerujem da nema čovjeka za to nepodesnijeg od mene. Ali to je u meni uporno, kao i svaka nesretna ljubav.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Ja te ne viđu. Sad se tek sjeti vezirović da njegove gaće imaju tu moć da učine čovjeka nevidimim kad ih obuče, pa se ukloni te ih svuče i dođe pred majstora, a on mu dade da prodaje somune.
— Ama šta to radiš, bolan, jesi li pomanitao? Što biješ mrtva čovjeka? — Kako šta radim, kad mi neće da plati što mi je dužan sto groša? — Bre, kako će mrtav čovjek platiti?
Veziroviću se na to sažali, pa izvadi sto groša i dade Čivutu: — Na, pa ostavi toga mrtva čovjeka, nalet te bilo! Još potraži hodžu, pa mu dade ono preostalih pedeset groša, da po zakonu spremi i ukopa mrtvaca.
— zavikaće otac. — Bogme, babo, vidio sam što prije nikad nijesam vidio: jedan Čivut bije mrtva čovjeka, da mu plati dug, pa mi se ražali te platih za nj duga sto groša, a ono ostalo pedeset dadoh hodži da ga po zakonu ukopa.
Žena sad prospe na jadnog čovjeka čitav vagan grdnja, pa ga otjera i po drugi put da ide motriti. Čovjek ode, ali i ovaj put ne vidje ništa.
A žena ti se, moj brate, sad razljuti, sve joj počeše iz očiju iskre iskakivati, pa ti opet prosu na kukavnog čovjeka čitav pljusak grdnja. — O, ti slijepče slijepi, — veli ona njemu — oči ti ispale, i kad sam te ja takoga poznala!
— Čuješ, čovječe, evo ja ti i pošljednji put velim, ako nećeš krave klati, ja ma̓m odlazim od tebe, jer vidim da nemam čovjeka koji bi bio vrijedan da s njim živim!
On mu odgovori: — Konj. Onda mu Grbo reče: — Budi što te majka rodila! Potom se konj strese i pretvori u čovjeka, iz čovjeka izleće golub i progovori: — Hvala ti, Grbo, e si me izbavio, — i čovjek pade mrtav.
Onda mu Grbo reče: — Budi što te majka rodila! Potom se konj strese i pretvori u čovjeka, iz čovjeka izleće golub i progovori: — Hvala ti, Grbo, e si me izbavio, — i čovjek pade mrtav.
Otiđi njemu, pa nek ti on kaže šta tu radi, pa ću ti ja kazati. Sadrazan ode i dođe u pustinju, u kojoj nađe jednog čovjeka kao što mu je dedo kazao. Upita ga sadrazan šta tu radi, a on mu odgovori: — Ne pitaj!
Kad, moj lijepi brate, najedanput stvorih se ovđe u pustinji, i evo taman ima četrdeset godina otkako ne viđeh čovjeka nego tebe sada. Ko te poslao da me za ovo pitaš, tako ćeš mu kazati, i hajde s milijem bogom.
Čovjeku bi vrlo milo carstvo u svijetu, ali mu ne bi mio kratki vijek, tek ipak ne reče ništa. Poslije čovjeka stvori bog magarca i reče mu: — Ti ćeš se hraniti najgorom hranom, pa i nje nećeš svakad biti sit; ime tvoje biće rug
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Otac razmišlja što će od svojih i od sebe. Poznaju ga dobro u starome bratstvu: ima među njima i kuma, dobra čovjeka. Otići će tamo; prvih dana naći će mu se na nevolji, ali poslije?
Ali prirodni zakon žene da potraži čovjeka nadvlada dvoumicu, i u zadnji čas odluči se. I mal'da ne, poslije nekoliko vremena, bijaše joj svejedno ma kakav
Kad je došao, bila je u dvorištu, a čini joj se da sada čuje glas i riječi onoga čovjeka, koje je rekao gospodaru kada je u dvorište došao: — Doveo sam ti ovo momče; slušaće, — pa nadoda zabrinut, —
Umrlo joj dijete u putu, a ona ide dalje, da u tuđemu svijetu potraži svoga čovjeka. Žao joj djeteta i muči je misao što će on reći, — može je zamrziti i pomisliti da ga u putu nije pazila.
Ali ona ne može da se odluči, i zasve da je on kod nje, ne može da se otme svojim mislima. Koliko se puta zaželela čovjeka, koliko je puta čeznula za tolikim mornarima i ribarima koje sretaše po pustome školju i s kojima bi se tako brzo
težinu braka, i uviđa sve jasnije da se prevarila; kajući se, krivi samu sebe: nije slušala svoje volje, već je uzela čovjeka, jer to i druge seoske djevojke rade, — i tako je sagriješila proti samoj sebi...
A kad iznebuha jednoga dana dođe onaj mornar iz Levanta, što joj bjaše miliji od drugih, zaboravi na se i na svoga čovjeka: nudi ga mlijekom i sirom, i poji ga vinom, i pusti se s njim u razgovor.
Davno je već na školju, i uvijek ovaj isti način života. Zapravo reći, ona drugo ne bi ni tražila da nije vezana uz čovjeka koji joj ne da nigda mira i drži je pod svojim jarmom. A u svemu je sama uzročna, i ta je misao najviše izijeda...
nosi sobom svježinu, život, i ona osjeti u sebi životnu slast: htjela bi požuriti dolje k ribarima, ali se boji svoga čovjeka, — njega se boji, koji joj mladost i život zarobio, a ništa joj za to u zamjenu nije dao...
no nije moguće, silan je vjetar.... . — Marko, Marko! — kroza suze viče Antica, ugledavši svoga čovjeka u čamcu gologlava, raskostrušene kose, kako odmiče od školja i žuri u otvorenu pobješnjelu pučinu.
— Ljudi božji, — veli im blago, — ja sam vaš pastir, a ovako nećemo ništa učiniti, no izaberite dva čovjeka neka dođu k meni, pa ćemo se lijepo porazgovarati, da se nađe svemu razloga.
Ali najednom, iznebuha, bane u kuću žena mu Anđa. — Što ne zaulariš svoga čovjeka, pa ga držiš vezana kod kuće, a ne da traži tuđih žena? — napadoše rečima, podsmehavajući se, ljudi na nju.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Pak kad svega toga uzrok, što je sve zazid'o, Tebe pomnim, duši mojej vozljubljena Vido, Sreća, velim, u slobodi čovjeka počiva, A sloboda u ostenu razumnome živa.
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Sudac: Ja ovog čovjeka ne razumijem. Pisarčić: Ja bi reka', gospodin sudac, da je on bena. David (gleda ga prezrivo): A ja bi jope' reka'
Sudac: Vi ste, gospodine, juče došli ovamo? Pisarčić: Da, juče sam doša'. Sudac: Nikad niste vidjeli ovog čovjeka, niti on pak vas? Pisarčić: Nikad! Nikad ga nisam vidio, a ni on mene. Sudac: E, Davide, kako je ime gospodinu?
Strašno je to huktanje i šumenje! Sad je tužno i žalobitno da čovjeka srce od tuge zaboli, sad opet silno, bijesno i snažno kao snaga i sila bosanskih, nesrećnih kraljeva i banova.
Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA
Raštan. R., kuvan u mleku, lek je »od tatorije i kurta, što ujeda čovjeka za srce kao pas« (GZM, 20, 1908, 356). REN Meerrettіch (cochlearіa armoracіa). Ren; morska rotkva; torman (Šulek).
Smrdljika. »Drvo za koje se pripovijeda da je ulje na njemu raslo dok nije nekakav car nekad o njemu objesio prava čovjeka« (Vuk, Rječn., ѕ. v.). Prema verovanju u Hercegovini, o s. se obesio Juda (Sv. Tomić).
Ćipiko, Ivo - Pauci
—Vojkanu? Hm! — opazi gospodar, digavši glavu. —Čuj, Vojkane! — reče, pogledavši ravno u oči vremešna, suva čovjeka, duge plave kose, zakrvavljenih upalih očiju, što sada pred njim skrušeno stoji, — ti uzimaš kao iz kraljeve kase, a kada
Gazda pogleda na svoga nadstojnika Vasu, omalena čovjeka izbočitih jabučica, po kojima se vide isprekrštane plave krvne žilice. — Možete!
—Lako je tebi, — nasmija se na nj dućanski momak, ali šta će ova sirota? — i pokaza na čovjeka sitne glave, s perčinom, mokra sa poderanim gunjcem, koji se još odjutros vrti oko banka i za sobom ostavlja trag
— A što? Nemam čime ni kupiti je .... De, gazda, smiluj se! Gazda, odloživši novine, s nategom ustade, uhvati čovjeka s leđa, a očito sili se da bude miran. — 'Ajde, brate, — veli mu, — nemoj da griješim!
Vaso odvedi ga! — Čekajte, gospodaru! — i trepavice zatreptaše Vasi, i dućanskome momku pokaza na naočita čovjeka što je onoga časa iz dućana htjeo da iziđe. Momak požuri za onim čovjekom i dovede ga pred gospodara. —Stidi se!
— Pa da, zaboravio! — odgovara gospodar i kori slugu što hoće da obuzroči s krađe poštena čovjeka. — 'Ajde ti kući! Ovaj moj momak još je zelen, — reče čovjeku, i nasmijavši se svojim namještenim, ledenim osmijehom,
iscjeljuju blago i čeljad od ujeda ljute zmije; gdje čarka može da rastavi dvoje najmilijih, curu od momka, ženu od čovjeka; gdje tajanstveno složeni zapis bolje liječi od ljekareva savjeta; gdje plodna zemlja voli se više od rođene majke, a vo
Sjutradan, pred ručak, uniđoše u kuću, kabanicama zaogrnuti, dva čovjeka iz okolnih kuća. Ždrale i Krilo nadimak im je u selu. Niko leži uz vatru, pod kabanicom. Nad njim stoji junac.
— Nemoj pisati, — opazi baba, — dok ne čujemo što daje. — Ja odoh! Nema ovdje moga čovjeka, — sjeti se iznebuha sestra Petrova ugledavši pero u pisarevoj ruci.
vlada, ni niko ne posagradi lokava po planini, a tako je lijela i puna trave ova planina, čisto razgaljuje i živinu i čovjeka, pa je šteta što je bez vode. Žedan gleda u kaplje što nad gunjac padaju, i žao mu svake što sukno prije njega popije.
Nerotkinja si, štirka, a vele da su štirke ljuće... Može bit' da je i do čovjeka; i jest čovjek ti nekakova rđa... Maša, dok Rade govori, misli: „Kako je zanošljive, otvorene besjede!
—Pođi! — veli otac. —Pođi, dijete moje, kad svi tako hoće! — nagovara je i majka. — Sramota je odbjegnuti ovoga čovjeka. —Reci joj i ti, Rade! — moli Radivoj, a osjeća se u zvuku glasa da je dirnut. — Ja joj ne branim.
Nušić, Branislav - AUTOBIOGRAFIJA
se sada već ukišeljio kupus te prispele sarme i pršut je već nafuman, a biće da su dospijele i svinjske daće, te đe bi čovjeka s punijem ustima otjerali s pune trpeze. Nije nam, veli, preša da toliki grijeh činimo.
Šantić, Aleksa - PESME
Volovi jaram trpe, a ne ljudi, — Bog je slobodu dao za čovjeka. Snaga je naša planinska rijeka, Nju neće nigde ustaviti niko!
A noć se ceri, i sve više, jače, Nebesa hvata kao crni pauk. 1906. PRED RASPEĆEM Hoću da živim životom čovjeka: Hoću da ljubim, da trpim i stradam, U svojoj vjeri da se dobru nadam Štono će doći kô sveta rijeka Da grijeh
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Istinu ti veli, Žuja, on je čovjek od riječi! — potvrđivao je i Stric važnim tonom odrasla čovjeka. Kad logor potpuno iščeznu iz vidika, Nikolica uze kradom da briše suze. Jovanče ga prijateljski zagrli.
Čeka Vas Veliko Iznenađenje. Čuvajte se. Čovjek iz jame.“ XXIII Ona opomena tajanstvenog „Čovjeka iz Jame“, ostavljena u đačkom logoru, nije bila samo obična šala ili prazna prijetnja.
— Evo, vidite li ovaj trag odraslog čovjeka? — pitao bi on. — To je prošao dugonogi Stric u stričevim opancima. Ovaj sitan zadahtan trag: to je projurio Đoko
— Ovamo, ovamo! — povika Nikoletina iskačući iza drveta. Spazivši čovjeka s puškom, poljar samo u strahu diže ruke. — Predajem se! — Idi k vragu, kakvo predavanje! Bjež ovamo da se sakrijemo.
Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.