Milićević, Vuk - Bespuće
Sa drugog stola zovnu jedan poznanik Gavru Đakovića da igraju bilijara. On mahnu rukom i odbi. Nije osjećao ni najmanje volje za igru.
Kad jedan Ličanin prođe pored Gavre Đakovića, zaostao, hitajući da dostigne ostale, on ga zapita. Dokle idete? — Preko mora, odgovori onaj dobroćudno i prazno,
lakomislene nemarnosti, o svemu, o lumpovanju, balovima i ženama; iznio pred njegove oči jedan život koji je za Gavru Đakovića bio sasvim tuđ i besmislen: sa svojim sjajnim salama, punim dekoltovanih dama, kafešantanima, sa svojim bijesnim
Kad ugleda Gavru Đakovića, ona briznu u glasan plač i sakri lice rukama. — Gospodine Đakoviću, gospodine Đakoviću, — ponavljaše ona kroz suze,
mu štogod iz svojih sitnih doživljaja, i odgovarala na njegova pitanja, davajući mu uvijek u svemu za pravo, što je Gavru Đakovića ljutilo.
Potapka Gavru Đakovića nekoliko puta po ramenu, nazva ga prijateljem, ali mu ne vrati dobiveni novac. Tako se prekide igranje, i Gavre Đaković
Pisahu neki seljaci kući iz Amerike da su vidjeli Gavru Đakovića u Valparezu. London, 1905. i 1906, i Pariz, 1907.
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
prevuče dva-tri puta gudalom, pa kliknu: Svaka staza žali po junaka, ravni Azić Zalovaru starog, a Tramošnja Tomu Đakovića, Gomjenica Partu igumana, i junaka Simeuna Đaka.