Milićević, Vuk - Bespuće
Ali Milan sjeđaše s praznim očima i licem bez izraza. I čitav dan ostao je tako zamišljen i neraspoložen. Gavri Đakoviću je bilo krivo što ga je ozlovoljio. I uveče on se prisiljavaše da bude veseo i razgovoran, preko svoga običaja.
očigledno zadovoljavaše, srknu malo na vrh jezika i pokaza licem da je više nego zadovoljan i kad ispi, on dobaci Gavri Đakoviću jedan ljubazan pogled. I poče da hvali šljivovicu; sa rđavim akcentom, zapita, onako nemarno, ima li je još mnogo.
Oni ne dadoše Gavri Đakoviću da ide kući na ručak. Ručao je zajedno s njima, dok se više njih, kod radnika, javljalo življe raspoloženje: viđale se žene
Kad ugleda Gavru Đakovića, ona briznu u glasan plač i sakri lice rukama. — Gospodine Đakoviću, gospodine Đakoviću, — ponavljaše ona kroz suze, ne mogući više ništa da kaže, sva uzdrhtala i uzbuđena, gušeći se u
Kad ugleda Gavru Đakovića, ona briznu u glasan plač i sakri lice rukama. — Gospodine Đakoviću, gospodine Đakoviću, — ponavljaše ona kroz suze, ne mogući više ništa da kaže, sva uzdrhtala i uzbuđena, gušeći se u gorkim i nesrećnim
Vi volite ovu u vašoj kući. I htjede da mu skine ruku sa sebe. Jedna mračna sjenka preleti preko lica Gavri Đakoviću; nešto zatitra u njegovoj duši, želja i molba da ne skrnavi jedno novo osjećanje u svome začetku; javljala se ona sa
GLAVA ŠESTA Jedno jesensko poslije podne, pored Une, Irena pričaše Gavri Đakoviću svoj život na odlomke: o svojoj majci kako ju je ona zapamtila: zamišljenu sa čudnim i sjajnim pogledom u časovima
Rekla je Gavri Đakoviću da će otputovati sutradan s ocem. On se samo začudio. Rekla mu je da je dobila mjesto. On joj je čestitao.
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Pokojni Partenija na brzu ruku očata vojinstvenu molitvu i osveti barjak, pa ga s blagoslovom predade Stanku Đakoviću. Onda mene ispovjedi i pričesti, a ostalu vojsku samo blagoslovi i poškropi vodicom. Opremi' se ja za tren oka.