Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Ona za sofrom sedi desno od đede, i u kući se ništa važnije ne dešava dok ona ne da svoj glas, ili bar dok je đeda ne zapita.
Matavulj, Simo - USKOK
A-nu, đede Mrgude, što ti šćaše reći — obrati se Mrgudu, koji dva-tri puta htjede da zausti nješto. — Vaistinu to da jednako žalim
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Đede, nema ga. — Dobro je, evo ga u mom džepu. Eh, u džepu! A meni zbog njega promače dobar komad. Daj da bar čujem šta je da
samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg ljeta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom: — Đede, jesam li ja nalik na konja?
— Đede, jesam li? — Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedan. Nijesu još za te taki razgovori ... Tako je to bilo
— Đede Petrače ...— zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogađajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:
Mi, dječurlija, također živahnusmo i potrčasmo da tražimo djeda. — Đede, đede, eno bradonja slika! — Gdje slika? — prenu se starac i pogleda put naše gostinske sobe. — Eno ga kod pojate.
Mi, dječurlija, također živahnusmo i potrčasmo da tražimo djeda. — Đede, đede, eno bradonja slika! — Gdje slika? — prenu se starac i pogleda put naše gostinske sobe. — Eno ga kod pojate.
Kao da mu čita misli, umusana starina se diže, uzima štap i kreće vratima. — Kuda, đede Vaso? — Na Vrbas, Dule, za unukom! — odjeca stari. — O, moj Vaso, moj Vaso, gdje je Vrbas, gdje li Prva krajiška!
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
dan skačući, grleći babu i ljubeći nju i dijete, i tako zbijajući smijeh; za njima pristane sila djece, koja viču: „Bu, đede! Bu, baba!
(Pjevajući ovu pjesmicu počnu ga zvati sa sviju strane, najprije polako pa poslije, pošto vide da je gluh): — O đede Eleze! (a to zaosobice toliko puta, i jačim glasom, doklen im se gođ ne odzove). — Zove li ko mene, nebore!
(Opet ga zovu): — O đede Eleze! — Ma što zovete, a ne date mi ovu pjesmu ispjevati, da bog da i vi ostarjeli! — Bolan, da li ne znaš da ti je
a on sve jednako čini znake ustima da ne mari ni najmanje, a sve jednako pjeva, pa najposle): — O đede Eleze, bolan! Ne pjevaj, umrla ti je žena!
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
ona ista riba, i tek što se šnjime oprosti, on umre, a ribe nestane s te stope da niko kose tu namjerio, ne viđe kuđ se đede i što se od nje učini. 5. CARIČINA SNAHA OVCA.