Matavulj, Simo - USKOK
Zar ne bi ljepše bilo da sam poginuo ove vojne, no da čekam smrt u pepeljaku, kao baba česova!? Je li, đetiću (obrte se Janku), zar ne bi ljepše bilo da se nakon mene priča, što ni za koga: „Vojevao je sto godina, pa poginuo!?
Ali to bi dugo bilo! I sad, bratikoviću si ga moj krasni i đetiću moj lijepi, za ove trideset i tri ili i četiri godine, otkad se ovaj vladika zavladičio, osim ovijeh pošljednjijeh
Odjednom stari Mrgud Šutov zapita uskoka: — Je li, moj lijepi đetiću, ti si od dobre kuće? Janko, ili što bješe zamišljen, ili što ne razumjede, okrete se Krcunu.
— Dakle, ti zbilja misliš da bi to moglo biti, to, da se ja oženim!? — pita Janko smijući se. — Zašto ne, đetiću? Kako ne? Nijesi kaluđer, hvala bogu!
— reče vladika očevidno za sebe. — Ali na konju, da bog sačuva! — doda onaj što je guslao. — E, moj đetiću, onome što je na konju lasno je i sići! — reče đakon. Vladika ustade, a za njim svi.
I onda da rečeš pošljednju riječ!“ „Valaj, rekoh mu, čast tvome đetiću, ali ja sam rekao pošljednju riječ, a o toj raboti već ne troši riječi, a naše kuće, ako hoćeš, mogu živjeti u ljubavi
Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR
Ima li on svojih ljudi, koji bi ga svetili? — Duboke su one knjige što ih on čati, moj đetiću, a njegove račune niko ne prebroja!... Ko ga zna!... Ali mi da gledamo zasad... kud ćemo i kako ćemo.