Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
— Hajde, more, jaši đogata — reče mu pop ozbiljno, pa se osmehnu videvši pošu gde stoji na pragu i jedva se uzdržava da ne prsne u smeh, i zovnu
Pop se hitnu na vranca, pa podviknu oštro Vuji: — Sedi već jednom! I Vuja htede bajagi da se hitne na đogata, ali ono njemu neobično odelo — šta li — omete ta, te se samo potrbuši po sedlu.
Vuja se čisto trgne, pa okači malo đogata stremenom. Đogat se zakasa, a Vuja sve odskače na njemu. Pol se tek jednom osvrte, pa reče: — Čuješ ti, Vujo?
Vidi se Stamena kako namešta postelju. Vuja skide polako terkiju s đogata, pa se skloni malo na stranu u mrak... Stamena beše sve naredila na čardaku (a to vam je obična sobica nad kačarom,
Nenadić, Dobrilo - DOROTEJ
ne trepnuvši, govoreći kako će to biti dan strašnoga konjanika Dimitrija pod kojim će sagoreti u krvavoj peni dva luda đogata.
Šantić, Aleksa - PESME
Sjeća se mladosti, — bašte mirisave, I đogata svoga, i uskih sokaka, Gdje su cure lake iz svih mušebaka Na nj bacale ruže i zumbule plave...
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
On je lukavi starac, čuvar Kosova. Ume da se preruši u slabotinju: da se zguri kao kukavica i da natera đogata da ramlje u tri noge. A kao mamac nosi na glavi zlatno pero.
Strahiniću, — jada dopanuo! — će ti dođe da pogineš ludo u Kosovu u vojsci carevoj?!“ Viđe bane, poznade derviša, od đogata konja odsjedaše, pak zagrli stariša derviša: „Bogom brate, starišu dervišu, na poklon ti moje dugovanje!
Strahiniću bane; ja poznajem čelo kako mu je, i pod čelom oči obadvije, i njegova oba mrka brka, i pod njime puljata đogata, i žutoga hrta Karamana; ne šali se glavom, gospodaru!
maštravi, pruži njemu vodu i maštravu: ne šće Porča vode, ni maštrave, već đevojku za bijelu ruku, pa je baci za se na đogata, priteže je svilenijem pasom, pa pobježe uz polje Vračara.
Triput ga je općerao Vuče, pa ga stiže gradu na kapiji, te mu junak odsiječe glavu, pa uvati debela đogata, i turi mu u zobnicu glavu, ode pravo stojnu Biogradu.
Pazite mi roba dragokupa bolje nego Džafer-bega starog!“ Siđe Grujo niz tananu kulu, dovati se pomamna đogata, pa išćera njega na čaršiju. Da je kome pogledati bilo kad usjede đavo na đavola: gorski hajduk na b̓jesna đogata!
Da je kome pogledati bilo kad usjede đavo na đavola: gorski hajduk na b̓jesna đogata! Ispod nogu kamen izlijeće, te on tuče hane i dućane. Govorile mlade Sarajlije: „Bože mili, čuda velikoga!
Nećeš uteć, ni odvest đogata, ni odnijet ruho Džafer-bega!“ Pak on pušta svojega dorata, a poteže sablju okovanu; doista ga dostignuti šćaše, al̓ mu
dorata, a poteže sablju okovanu; doista ga dostignuti šćaše, al̓ mu Grujo ni bježat ne šćede, već povrati bijesna đogata, a poteže sablju Džafer-bega, pak dočeka Husejina slugu, udari ga po desnom ramenu, razdvoji ga na sedlu bojnome, bojno
Tada reče Janković Stojane: „O Hajkuna, lijepa đevojko, baš se mene zadrijema teško, već odjaši od konja đogata, hoću malo sanak boraviti“. Veli njemu Turkinja đevojka: „Ne, Stojane, tvoga ti junaštva!
učinili, u travi me pjana pritisnuli, sad se hoću darivat sa šurom; već ti jaši vranca od mejdana, a daj meni tvojega đogata, pobolji je malo od vrančića, da ja idem šuri u sretanje“.
Skoči Stojan na dobra đogata, a đevojka na malena vranca, bježi mlada bijelu Kotaru, a Janković begu u sretanje. da je kome sjesti te poglati, da on