Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Zdesna je škoravi kaplar Jovo, a slijeva pomoćni žandarm, Đurajica Rašula. Pred njima je rakija, bokal s vodom i otvorena školska sveska.
He-he, u žandara bješe mudra glava, uhvatiše Čarugu gdje spava. Munižaba uvrće brk i mučenički puše: — Deder, Đurajica, okini već jednom, tebi ta rabota ide od ruke.
To sam čuo još kad sam bio dijete. — Hm, dijete ...Nije ovo djetinjarija, nego službena rabota. Đurajica zriki kao kreja iz orahove krošnje pa istom podskoči. — Čuj, pa da zovemo iz podruma mog imenjaka Đuru.
— Gospodine vodniče, pa vi znate da sam ja nepismen — izvlači se Buro. — De, de, nemoj ti tu sad ...Đurajica, utočide mu jednu.
On i niko drugi. Sad sam ja njemu namirisao njegovu antidržavnu dušu. Deder, Đurajica, u podrum s njim, pa nek tamo smišlja što mu drago, a mi ćemo se ovdje potpregnuti da istjeramo ovo naše.
Ma stanider, ti! Komandir odšepesa iza zgradice i dere se u pravcu potoka, odakle se čuju prakljače perilja: — Đurajica, đavoli te derali, ovamo dolazi! Ma pokazaću ja vama ko je „Car Dušan“.
Tako se, preko noći, bivši veseljak i naprdalica preobrati u „Žalobitnog Đuru“. Dvorištem se čuje konjski bakit. Đurajica i Milorad stižu pred kancelariju jašući na golu đogatu. — Ovamode, ašigdžije. Zar se tako ostavlja vojno zaduženje, a?
Uzbudio se i stariji kurir, Đurajica, pa ubrzano žmirka i širi oči da i sam ne prosuzi. Najzad skače na noge i bučno ispada iz kancelarije.