Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— nezadovoljno odbrunda mitraljezac. — A šta ti je to u rancu? — sumnjičavo prupita čiča. — Municija za šarca. — Hm, baš municija? A to u torbici? Delija nasmiješeno, s ljubavlju, udari dlanom po nabijenom torbaku.
Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
U detinjstvu smo odrasli sa konturama Bocarićeva Šarca, i sa divnom konturom Saborne crkve, a sad smo klasičari, kosmičari, kubiste, radikali, već kako ko – pa je malo teško.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
“ Na to se Bog smilovao i nekakijem čudnijem načinom prenio i njega i Šarca u nekaku pećinu u kojoj i sad obojica žive: on zabodavši svoju sablju pod tredu ili je udarivši u kamen, legao te
2 Poranio Kraljeviću Marko Prije zore na petnaest dana, Pa skinuo Šarca sa tavana; Ne sedla ga gde se osedlava, Već mu meće sedlo po trbuhu, Na rep stavlja uzdu i dizgine.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Za njegova Šarca jedni pripovijedaju da mu ga je poklonila nekaka vila, a jedni opet da ga je kupio u nekakijeh kiripija: prije Šarca
Šarca jedni pripovijedaju da mu ga je poklonila nekaka vila, a jedni opet da ga je kupio u nekakijeh kiripija: prije Šarca vele da je mijenjao mnogo konja, pa ga nijedan nije mogao nositi; kad u nekakijeh kiridžija vidi šareno gubavo muško
“ Na to se bog smilovao i nekakijem čudnijem načinom prenio i njega i Šarca u nekaku pećinu, u kojoj i sad obojica žive: on, zabodavši svoju sablju pod gredu ili je udarivši u kamen, legao te
Marko ostaje potpuno miran i — što je veoma zanimljivo — u svakoj od pomenutih situacija traži savet i pomoć od Šarca, koji odista veoma pametno i hrabro nalazi izlaze iz svih teškoća.
“ Šuti Marko, ništa ne govori, na šatora ne okreće glavu. Pravo ode bijelu šatoru, ka šatoru nejaka Uroša, dogna Šarca caru do šatora; onđe Marko Šarca odsjednuo.
Pravo ode bijelu šatoru, ka šatoru nejaka Uroša, dogna Šarca caru do šatora; onđe Marko Šarca odsjednuo. Kad ga viđe nejaki Urošu, lako skoči sa svil'na dušeka, lako skoči, pake progovori: „Blago mene, eto moga
Al' besedi Kraljeviću Marko: „Pevaj, brate, ti se ne boj vile dok je mene, Kraljevića Marka, i mojega vidovita Šarca, i moj ega šestopera zlatna Onda Miloš poče da popeva, a krasnu je pesmu započeo od svi naši boli i stariji, kako j̓
“ A Marko se trže iza sanka, pa odskoči s konja šarenoga, dobro Šarcu kolane poteže, Šarca konja i grli i ljubi: „Jao Šaro, moje desno krilo!
Ne streljajte po gori junaka dok je glasa Kraljevića Marka, i njegova vidovita Šarca, i njegova šestopera zlatna! Što sam, jadna, od njeg pretrpila, i jedva sam i živa ostala!
Poćera me Ljutica Bogdane na njegovoj tankoj bedeviji: da mi ne bi Šarca od mejdana, doista me uvatiti šćaše; već mi Šarac stade odmicati, a kobila poče ostajati.
To je Marko jedva dočekao, pusti njemu dvanaest vojvoda, Bogdan pusti Relju i Miloša. Skide Marko mješinu sa Šarca, pak sjedoše piti rujno vino, mezete ga groznim vinogradom.
na glavu kalu od kurjaka, priveza je mrkom jemenijom; pa uzimlje koplje ubojito, pa se spušta u podrume Šarcu, te opremi Šarca od mejdana: priteže mu sedmore kolane, zauzda ga uzdom pozlaćenom; pa natoči tuluminu vina, objesi je o unkaš