Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
“ i svaki poljubi fratra u ruku, pa posjedaše. — Kako, Jure? Kako, Bare? Kako, Šimeta? Kako, Vice?... Kako svi? — pita fra-Brne.
Fratar ugasi svijeću. Čuše kako krcnu kokot na pušci. Brna stade pomaganje. — Jere!... Jure!... Bare!... Šimeta! Jeste li mi braća! Za muku Isukrstovu, za sv. Franu, ne dajte da se krv proliva... Ajme! ajme! u-ju! jo!...
— reče Bakonja sjedajući ponovo. — Jeto sa srećom isprosija je onaj stariji Jurićev. — Je li Šimeta? Šimeta Oškopica? — prekide ga Bakonja. — Pa, vire mi, dobar i lip mladić. Baš se radujem!
— reče Bakonja sjedajući ponovo. — Jeto sa srećom isprosija je onaj stariji Jurićev. — Je li Šimeta? Šimeta Oškopica? — prekide ga Bakonja. — Pa, vire mi, dobar i lip mladić. Baš se radujem!
Bone odredi najmlađega i oni pođoše. Bješe, valjda, dvije-tri godine mlađi od Bakonje, sitan, oštroumna lika. Zvao se Šimeta.
Zvao se Šimeta. Bakonja htjede da najprije vidi pravoslavnu crkvu, te ga Šimeta odvede u jednu ulicu uporednu sa glavnom, gdje bijaše nova crkva, licem ka ulici.
Vratiše se u glavnu ulicu, te ga Šimeta uvede u jedan dućančić, sav načičkan kutijama. Iza tezge usta curica od petnaest-šesnaest godina, bjelolika, crnijeh
Čudna sudbina — mišljaše on — da ga najviše dira ono što je rišćansko! Idući k dućanu, Šimeta mu ispriča da je djevojka jedinica u matere i prilično imućna. Odjednom Bakonja se trže i ustavi.