Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
I jedra i veselja, urličuća kroz bure? Zaboravio si njine teške, mračne glave? Haj, pogledaj, i sad, školja kad se zažare i tresnu o nas grmljavine tvojih talasa.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
a kad bi u moru bješnjela oluja, tuđi brodovi, što plovljahu po otvorenoj pučini, svratili bi u prostranu Velu uvalu školja da se zaklone od vjetra i mora.
Sjutradan, u suncu, jedri brod niz pučinu prama nepoznatome kraju. Antica s vrha školja za njim gleda: jača tuga no igda u njoj se javlja, i lijepo zna da je to radi njega. Kako bi sada poletjela za njim!
igrala na žalu, i mio utisak onih toplih ljetnjih dana, i pusta, strasna i požudna snatrenja, i sve uvalice svijetloga školja... I, osjetivši to u sebi, časom slast zastruji njenim mladim životom...
U nisku sobicu spolja navire čisti, steži vazduh i pomalo osvaja je ljetnjim, sivim, svijetlim svićanjem i nosi sobom sa školja i s mora šapatljive, bistre glasove letnje zore. — Nađi mi maramu!
Pozdravlja sve koji za nj upitaju i pita je li još obilat lov srdijela oko rata školja. Za nju ne pita! Ko zna zna li da se udala za Marka!...
Založi se kruhom i mlijekom, i, uzevši iz zipke čedo, iziđe iz kuće i krene uzbrdicom ka vrhu školja. Ono dvoje djece što se pred kućom igra požuri za njom.
Čamac, silom gonjen, juri prema školju, napire se da uhvati prvu uvalicu, ali vjetar je žestok, goni ga donjemu kraju školja Antica iznebušila se, ne zna što će.
primiče se k moru da bolje vidi i opet se odmiče; najposlije požuri škrapavom putanjom krajem mora prama donjemu dijelu školja, neka je bliže čamcu.
— kroza suze viče Antica, ugledavši svoga čovjeka u čamcu gologlava, raskostrušene kose, kako odmiče od školja i žuri u otvorenu pobješnjelu pučinu.
Žene i čobani mole, a veslači se napiru da čim brže prođu pored krajnjega rata od školja. Kad ga minuše, prvo no će dalje da veslaju prama školjićima, kud je čamac jurio, opočinuše; osluškuju i razgledaju
— Nije u tome zla! — A što ću kazati? — popusti on. — Ona je, valja reći istinu, majka ovoga školja. Bijahu joj mili ljudi, — nadoda lakše, — ali to su njezini posli... Napij se, stara!
—Neću, ostaviću ga za rasplod: jak je... Ma da pričam kako se ovaj prevario. Ima ih još nekoliko po gustrm šikarama školja.... Bog zna kako su se rasplodili... Kad suša zategne, najzgodniji je lov na njih.