Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
A bilo je i ljudi pametnih!... Tu je Aleksa Aleksić, pa Ivan Miraždžić, pa Sima Šokčanić, pa Jevta Popović, i mnogi drugi, sve čestiti domaćini. Trebalo je, recimo, svršiti kakav posao seoski.
Koliko ko vlada snagom, toliko i veštinom; jedan drugom paze na svaki pokret... — Ne mogu se oboriti! - veli Šokčanić. — Oboriće Stanko! — Neće! — Hoće! — Neće!... Pašće „pokoške” (oba zajedno) — reče Popović.
Najedared samo mi mrče svest!... Nisam čuo ni pucnja!... — Znate li gde je udario kuršum? — viknu Šokčanić. — Gde? — zagrajaše sa sviju strana. — U kapu, evo!... I pruži mu kapu.
Sram ga bilo!... — viče Stanko Jurišić. — Onda je trebalo i ja njega, što mi je odskočio!... — Nije — viče Šokčanić. — Trebalo bi od Crne Bare napraviti groblje!... I dok se još mladež ljutila, sunce se žurilo svome smiraju.
Beše im žao jednog od prvih ljudi. Baš sam video kako i pop i kmet okretoše glave da sakriju suze. A Šokčanić onde, uza me, reče Popoviću: „Vala greh nam na dušu što obedismo prava zdrava čoveka!” — Ha-ha-ha-ha!
— Pa šta velite, braćo? — Hoćemo! Hoćemo!... — Ama ja bih voleo kad bi opet ostao Jova! — reče Petar Šokčanić. — Nije to što Ivan ne bi valjao, nego što se Jova bolje razume. Ali kad on neće, onda neka bude Ivan... Velimo li?
Tamo zaista behu svi. I popa Miloje, i Sima Katić, i kmet Jova Jurišić, Sević, Šokčanić, i mnogi drugi. Stanko nazva boga i priđe im ruci. Oni se izljubiše svi s njim. — Šta radite? — upita on.