Jakšić, Đura - JELISAVETA
LEONARDO: A da bi mogla javno priznati Koliko hrabrost ovog naroda U naklonosti ceni golemoj, — Republika mu šalje štamparu Što je u dužda Đurđe zaiskô. JELISAVETA: Hvala! LEONARDO: I oružja... JELISAVETA: Hvala!
— BOŠKO: E, bruke! Muške ruke — ženske belenzuke. BOGDAN: P’ onda, Boško, šta mu posla tast? BOŠKO: Štamparu — A za svako slovce to Po mušku glavu traži nagrade. E bruke, ljudi, bruke, grdila!
BOGDAN: Nećemo nikad sebe prodati — Ni svoju skupu krv. BOŠKO: Pa ni za štamparu. BOGDAN: Ni za lepotu Te nabeljene Svetlosti! BOŠKO: Hajd’mo, Bogdane! Ja pravo odoh našem Staniši.
— Kaza im: da nam je dužde Iz Venecije poslô štamparu, Pozdrav, oružja, džebane i sveg! — JELISAVETA: Pa?... Kapetane! KAP.
Radošu, reci ko? Ako ne oni što nam dadoše Đerku, onako divnu gospođu, Oružja, džebane, štamparu, Ako ne oni, neće Arnaut! RADOŠ: I Cigane bih zvao u pomoć, Samo Latine — ne!
Po kojoj će nam tužne sinove U poganičko jato mamiti — A spasenje je knjiga — to sam iskao — I dobili smo slova, štamparu, Da pravoslavne knjige štampamo, Da ih šaljemo braći nesrećnoj, Neka se uče boga slaviti... RADOŠ: I to zar dadoše?
Sad ima kade mržnju gojiti, Izricat tajno — javno vikati: „Neću i ne dam svoje sinove! Neću štamparu! Neću duždeve! Venecijanske neću darove!...“ Neka, nek viče, pa da promukne, Ovde mu niko ne mož’ čuti glas...