Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
) slušao o naročitim prostorijama za tu svrhu, o poznatoj „šterbecimer“. Čudno, imao sam dosta prijatelja među liječnicima i za dulja sam se razdoblja danomice kretao u liječničkom društvu, a
A još ni danas nisam načistu: da li naivan što ne znam da šterbecimer postoji ili što ne znam da ne postoji. Jer u nekim pojedinostima oko smrti do konca ostajemo sramežljivi, baš kao i u
i danas hodam svijetom noseći u sebi, među tolikim drugim, i većim, nerazriješenu i tu malu tajnu: postoji li doista „šterbecimer”?
i hlepi za novom mušterijom, prevrću madrace i mijenjaju plahte, kopka me pitanje: kad dođu da bolesnika prenesu u „šterbecimer” (razumije se, ukoliko šterbecimer uopće postoji), kako mu pristupe? Što mu kažu? Čime ga zavaraju?
madrace i mijenjaju plahte, kopka me pitanje: kad dođu da bolesnika prenesu u „šterbecimer” (razumije se, ukoliko šterbecimer uopće postoji), kako mu pristupe? Što mu kažu? Čime ga zavaraju?
Hm!... „Privremeno!” „privremeno”! ... Ta sve je na svijetu privremeno!... Na koncu konca, zašto ih ne prenesete u šterbecimer!... A bolničar, kome je već dosta svega toga, saginje se bliže k njegovom uhu: — Pssst!...
Pa još tiše, ali sasvim razgovijetno: — Ovo je šterbecimer! Dakle, onog u susjednoj sobi više nema. Tako to već biva. Ali to se obično ne dešava nama.