Crnjanski, Miloš - Seobe 1
Isakovič je, pod Štrasburgom, bio još pospaniji. Francuski husari jahali su do njegovih šatora, pucajući mu pod nos, iz svojih dugih pištolja, a
Isakovič je, bar je on tako mislio, završavao svoj život, tu, pred Štrasburgom. Njegove teške čizme behu izgubile svaku boju, a njegove čakšire, natrag kao džak, svaki oblik. On ih je krpio sam.
doveden do besnila teškoćama oko nabavke brašna i mesa za vojnike, čestnjejši Isakovič, za vreme tog primirja, pred Štrasburgom, ležeći u svojoj jazbini, najposle konačno uvide da je postao smešan i uzaludan, kao neki matori, odebljao pop, koji
I tek tu, za vreme tog nesnosnog primirja, pred Štrasburgom, oseti najposle tu groznu, vrtoglavu prazninu pred sobom, u kojoj više nema ničega.
zažude te noći Vuk Isakovič, ne samo za sebe, već i za svoje, zaspavši pred svojom kolibom, u zapari letnje noći pred Štrasburgom, osetiv da je prevaren, ponižen, a da beše rođen za nešto čisto, svetlo, vanredno i neprolazno, kao ti komadi neba,
tu neizrecivo otužnu dosadu i prazninu, u kojoj se našao, i koja ga je terala na iste misli, kao u onoj čamotinji pod Štrasburgom. Negde mora biti lakšeg života, vedrine događaja, što se slivaju kao čisti i hladni, prijatni, penušavi slapovi.