Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Nasloni se na laktove, pogleda unaokolo po svima, pa stade na Anoci. Nju nešto štrecnu. Otpusti ruke niza se. Ispravi se i pođe napolje. — Čekaj-de ti, kćeri! — viknu đeda neobično jasnim glasom.
— Ne ču ti, oče vladiko, svršila je! — Znam, svršila u selu, a sad je daj dalje u varoš, u Biograd. Popa štrecnu kao da ga neko nožem udari. — Zar da se odvojim od svojega djeteta? — A brada mu zadrhta.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— čudi se čiča. — Valjda dobili na dar, il zaplijenili. Prekjuče je oslobođen Prnjavor. Čiču nešto štrecnu. Sjeti se da je u izvještaju o padu Prnjavora stajalo i to da su u varoši zaplijenjena dva vagona oraha.
Nušić, Branislav - OŽALOŠĆENA PORODICA
A kad sudija poče da lomi pečate na testamentu, a mene kao da nešto štrecnu; ju, rekoh u sebi, ovo nije na dobro! GINA: Jadno ti dobro! MIĆA: Sad svi tako, a tamo, kod sudije, svi ste ćutali.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
— A zar ja nisam?... Zar nisi i ti? — Nemoj da ga vređaš... — Ala se „štrecnu“!... — Kuvar je on... — More, i njega bih ja pored mitraljeza — dobacivali su sa raznih strana na račun debeljka, koji
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
Ali ti dalje ništa ne znam. — Lako je tebi: ti ćeš sigurno dobiti Vizantiju ili tako nešto. Peru štrecnu nešto u srcu... »Otkud sada on da mi to prorekne? — E sigurno će to biti!
A ti, bolan, zar baš ništa? — Gotovo ništa. — Ti se nadaš u staru sreću. Seti se Solona! Njega opet štrecnu, ali ovo novo osećanje beše neka iznenadna zebnja, koja htede da ga obuzme svega i da ga povrati u jutrošnje stanje.
Ćosić, Dobrica - KORENI
— Ti si nešto mnogo gore. Ja sve znam, pa ćutim. Vidiš li kako ova moja pati? Čula me! štrecnu Nikolu, pa brzo reče: — Kad bi sve žene živele kao tvoja ćerka, Boga ne bi ni bilo. — Jadan li joj je život.
Božović, Grigorije - KOSOVSKE PRIČE
Vidi to kapetan, pa ga nešto štrecnu. Zagolica ga bezobzirna taština. Prvi je on čovek sad u Gori, u Brodu, mora i njegovo dete u poslednjoj svečanoj povorci
Njega to štrecnu, pa namrgođeno pruži svoju pušku ne domaćinu no jednom drugu i naredi im da sednu tu kraj Vrata. Pa onda pođe k čelu
Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
Još niko ne uzima reč, ali se takoreći čujno zapaža da se u mladićima nešto uzdiže i povezuje. Ustade Branko. Nešto štrecnu kroz vazduh.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
On je jedan, a nas dvojica, bićemo jači. Upali samo da ga vidimo. Jovanče štrecnu lampom i zovnu trudeći se da mu glas bude što deblji: — Ehej, ko je to ? Iz hodnika, još bliže njima, dođe odgovor.