Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Od koga bježi, kuda li žuri? Pogledaj samo ko li ga juri! Vidiš li za njim strašnoga brku! Šumom se šulja lukavi Ćoso, mudrijaš teški, nema mu mjere.
U samu zoru maglica pade, ozeblom šumom zaigra kos, umoran Mjesec domu se krade, oprezno ide, plašljiv i bos. Šulja se Mjesec, utvara prava, kad, gle, na pragu — bakica spava, spustila glavu, srebri se kosa, na prutu trepti jutarnja
kroz grotlo tijesno, vijuga staza lijevo i desno, uz hrbat strmi oprezno plazi, u vlažnu tamu gudure slazi, šulja se plaho po šušnju mekom i najzad stiže proplanku nekom.
“ — Pa za tren-za dva — zaspa ko top. Kraj mlina, dotle, kroz gustu travu, prijaško neki, orošen sav, tiho se šulja, podignu uvo, pa istom lane oprezno: „Av! Nada mi blista, veseli tračak, baš će mi danas platiti mačak!
Šapuće vetar, groma se boji, vrbama starim listove broji. Oblak se šulja, dolinu celu prožima mrzlim dahom, dȃlji bez kraja, prepune sjaja, zasipa modrim prahom.
Umače Toša, zadihan, ljut, sakri se dedi pod širok skut. U isto vreme evo i Žuće, šulja se kao zverka, kraj vode vreba, uporno keba jazavca, kuma Žderka.
Uz potok tama, slepa i gluva, zgasnuo svetla poslednji tračak. Niz tihu stazu, šapa za šapom, šulja se Žuća i uza nj mačak. Oprezno stigli na peščani žal gde tiho šapće lagani val.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— odjednom se stvori Lunja. Još joj na očnim kapcima igra uzdrhtao list, šulja joj se kroz kosu vjetar, a u oku joj se krije vlažna šumska sjena.
Naravno, Vanjka je taj koji nosi. Jednom, dok je družina jela pečen krompir, Lunja zamišljeno reče: — Neko se šulja oko nas, uhodi nas. Traže logor. Svi problijediše i prestadoše jesti. Jovanče pretrnu, i oštro pogleda djevojčicu.
— Otkud ti to znaš? Lunja samo sleže ramenima i odgovori neodređeno: — Pa tako... Hoda neko, šulja se. Tu je negdje. Stric se uplašeno obazrije. — Gdje, gdje? Gdje si ga vidjela? — Pa još ga nisam vidjela, ali on...
— Pa još ga nisam vidjela, ali on... osjeća se da je negdje u okolini. Sve kao da mi je iza leđa: pazi, šulja se, viri. — Idi bestraga! — odahnu Stric. — Nisi ga vidjela, a tu je, kako to?
Svi se zabrinuto naređaše oko Žujina provaljena skrovišta. — Kažem li ja da se neko šulja oko našeg logora — reče tiho Lunja. — Odmah ja to osjetim. Sve mi se čini kao da me neko škaklja po leđima.