Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Ta da vidiš jada iznenada! davno Ivan dvore ostavio prosit snahu tri godine dana, iza njega bolest udarila u Žabljaka, u postojbinu mu, mučna bolest, one kraste velje; na Maksima kraste napanule, te mu b’jelo lice nagrdile, bijelo mu
državine, zemlje tvoje, Bara i Ulćina, Crne Gore i Bjelopavlića, lomna Kuča i Bratonožića, i lijepe varoš-Podgorice, i Žabljaka, tvoje postojbine, i Žabljaka, i oko Žabljaka: da oženiš jedinoga sina, i da nađeš za sina đevojku, proću sebe glavna
i Ulćina, Crne Gore i Bjelopavlića, lomna Kuča i Bratonožića, i lijepe varoš-Podgorice, i Žabljaka, tvoje postojbine, i Žabljaka, i oko Žabljaka: da oženiš jedinoga sina, i da nađeš za sina đevojku, proću sebe glavna prijatelja; no te sila slomi
Gore i Bjelopavlića, lomna Kuča i Bratonožića, i lijepe varoš-Podgorice, i Žabljaka, tvoje postojbine, i Žabljaka, i oko Žabljaka: da oženiš jedinoga sina, i da nađeš za sina đevojku, proću sebe glavna prijatelja; no te sila slomi preko mora!
Kad sakupiš kićene svatove, ti, sestriću, da si pod Žabljaka, pod Žabljaka u polje široko“. Treću Ivan sitnu knjigu piše lomnu Kuču i Bratonožiću na vojvodu Liković-Iliju: „O Ilija,
Kad sakupiš kićene svatove, ti, sestriću, da si pod Žabljaka, pod Žabljaka u polje široko“. Treću Ivan sitnu knjigu piše lomnu Kuču i Bratonožiću na vojvodu Liković-Iliju: „O Ilija, Brdskoj zemlji
vojvodu Liković-Iliju: „O Ilija, Brdskoj zemlji glavo, viđi knjigu, ne počasi časa, ti, vojvodo, da si u svatove pod Žabljaka u široko polje; no, vojvodo, ne pođ’ inokosan, povedi mi listom Brđaniju“.
Petu knjigu Buru opravio, i po knjigam’ pozvao svatove. a Žabljaka i bez knjige zovnu, i Žabljaka i oko Žabljaka. Ja da možeš okom pogledati i ušima jeku poslušati kad se sitne knjige
Petu knjigu Buru opravio, i po knjigam’ pozvao svatove. a Žabljaka i bez knjige zovnu, i Žabljaka i oko Žabljaka. Ja da možeš okom pogledati i ušima jeku poslušati kad se sitne knjige rasturiše od tog mora do zelena
Petu knjigu Buru opravio, i po knjigam’ pozvao svatove. a Žabljaka i bez knjige zovnu, i Žabljaka i oko Žabljaka. Ja da možeš okom pogledati i ušima jeku poslušati kad se sitne knjige rasturiše od tog mora do zelena Lima, te pođoše
Kad viđeše starci i težaci, poturiše rala i volove: sve se na jad slomi u svatove u široko polje pod Žabljaka; a čobani stada ostaviše, devet stada osta na jednome: sve se slomi u široko polje gospodaru jutros na veselje.
Od Žabljaka do vode Cetinje sve široko polje pritiskoše: konj do konja, junak do junaka, bojna koplja kako čarna gora, a barjaci kako i