Jakšić, Đura - PROZA
U grobu je večita tišina! Je l’ te, prijatelju? Onde je mirno, nemo, — govoraše jadno devojče žalostivim glasom, — i ja ću umreti, ali za mnom neće niko zaplakati...
Jednoga dana dođe čiča Marko. Lice mu beše tužno, zabrinuto. „Imate li hleba, Maro?“ pita tetku, a ona mu žalostivim glasom odgovara: „Bogme, Marko, danas smo ja i moja Grlica poslednji zalogaj podelile!...
Ali kad se uverio da učitelj njegove misli pogađa, a on sa žalostivim pogledom dodade: — Bogme, učitelju, nije lako imati tutora!...
Gledao sam ljubav!... — žalostivim glasom reče učitelj, pa malaksalo, podbočivši oba lakta na kolena, zagnjurio je glavu u dve stare ruke...
— Sad će ga provesti — veli uča žalostivim glasom. — Eno ga! — dodade Sremac. I dva pandura pratiše u teškom gvožđu okovanog Milisava.
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Svet se raskloni u dva reda, puštajući invalida; krasnog, jedrog momka. s muškim licem i žalostivim osmejkom oko usana. Sve beše u njega; i snaga, i zdravlje, i lepota i opet — ničega ne beše!
Jakšić, Mileta - HRISTOS NA PUTU
„Ovaj je poludeo“, pomisli on, mašući glavom. — Nema... — ponovi sluga žalostivim glasom. — Pa šta si ga onda tražio? — pitaše gazda, čudeći se sve više.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
onde, na sasvim drugom terenu i u drukčijim prilikama, samo poneke aluzije izmenila, kazujući drukčiju, bugarsku tugu žalostivim ritmom Vidakovićeve tužaljke.