Dučić, Jovan - PESME
A more je puno zvezda, pa ih njiše, I po žalu nemom, praznom i bez sene, Kotrlja ih svu noć, kô pesak i pene... LjUBAV Iz Stona na Pelješcu Stoji pusta crkva bez
Cvijić, Jovan - PSIHIČKE OSOBINE JUŽNIH SLOVENA
upravljaju po svojoj plemenskoj uredbi i rešenjima, koja su dvanaest bratstvenih glavara donosili na Drobnom pijesku, na žalu pored mora.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Samo pod točkom, u tmine neme, kapljice broje večito vreme. Pod vrbom krivom, na pustom žalu, Vidran se Vidrić bogato gosti, okolo svuda krljušti sjaje, repovi riba, peraje, kosti.
Raičković, Stevan - KAMENA USPAVANKA
Sve prođe mimo, a ti slep od bleska Velike stvari pipao si malu: Ne bi li katkad toj kuli na žalu Dodao još i novu šaku peska. Ugasi i ti svoju lampu pre no Upale okno svetlosti nebeske: Ispruži malo telo umoreno.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
A more je puno zvezda, pa ih njiše; I po žalu nemom, praznom, i bez sene, Kotrlja ih svu noć k'o pesak i pene... J. Dučić XCIV PODNE Nad ostrvom punim čempresa i
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Leškareći s rukama pod glavom na žalu ili na terasi „crvene kućice” u vinogradima, bulaznio sam o zajedničkom bijegu u svijet; o pariškoj mansardi, o idili
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
U ljeto, čobanče bi, po običaju, pa žalu golo skakalo i kupalo se. Tada, gledajući ga, ona bi se izula, podigla skute i zagazila na plitko.
golo čobanče tako prožiže da mu kožu na leđima peče, zaklonili bi se među hridi, uživajući u blagome hladu na vlažnome žalu,uspruženi nogama u more, a mokre glave im se tiču.
Ali gdje su sada oni što ih se sa slašću sjeća? Ono čobanče što se najradije s njom igralo na žalu, odraslo, pošlo je u svijet daleko, u Ameriku. Mornara iz Levanta ne viđa već dugo...
Pa onda ono čobanče s kojim se najradije igrala na žalu, i mio utisak onih toplih ljetnjih dana, i pusta, strasna i požudna snatrenja, i sve uvalice svijetloga školja...
A što radi ono mlado čobanče što se s njim iza kupanja, u zaklonici, na ispranu žalu ispružena, s nogama u moru, sigrala „muža i žene?
I ona, gledajući u mrtvoga Marka, ne misli no na svoje nejako čedo... A Marko leži na vlažnu žalu, nepomičan, mokar; zrake sunčeve kao da hoće da ga isuše, ugriju; pred njim je noćašnjom olujom osvježena, vedra,
Dodijalo mi sjedeti na jednom mjestu, pa jedva dočekah da stavim nogu na školj. Protežem se na žalu, a već mi veslači pokazuju staru Anticu.
Kada ispekoše ribu, pozvaše i mene u hlad, ispod jedne lađe na žalu, i tako se, vadeći srdjele iz žerave, opet nađoh među njima...
A poznavali su se još od djetinjstva... Znate, ono naše školjarsko djetinje poznavanje na žalu, iza kupanja... Ja ne znam da poslije Markove smrti nije se htjela već udati... —Pa kako je živjela sama? — prekidoh ja.
Gledam je prislonjenu uz bor—samac, na udaru vjetra, raskidanih grana, posrnuo, — a pred njom, na vrućemu žalu, ribareva djeca, progorjela kao zemlja od sunca, skaču i usrću u valove; — i sve je gledam onako prislonjenu uz onaj
Tu se duže zadržao. Našao se prema otvorenoj pučini u dražici na pesku. Tu se osetio kao da je na žalu u svome selu. Ispred njega talasi valjaju se mirno, jednolično, tek što mu do nogu ne dopiru, a pučina blista u suncu.
U tim starim kulama negda neko ostavio je svoju dušu. Gde je ona sada? U jednome takvome starome kaštelu, na žalu on se rodio. I tokom celoga života taj kaštel u radosti i nevoljama dolazio mu je pred oči.
Miljković, Branko - PESME
nikada nisu rodili videh videh videh i čuh i zaplakah svirala od zemlje od šume od krvi dozivala drugu obalu na kobnom žalu stajo narod i plako o jao jao vama duše uklete s balsamovanim rukama i usnama od krvi videh videh videh čuh i padoh
Bojić, Milutin - PESME
Usijan se pesak beli i preliva, Zadrev u nebesa red planina spava, Na crvenom žalu slet ždralova sniva, Roj mušica dršće iznad rečnih stava.
Carske tvoje kite sudba nam dodeli, Jer nevesta žudno na žalu nas čeka. O, nerandžin cvete, okiti nam čela! Nismo za plač došli ni za pokajanje, Niti nas je sudba za roblje dovela.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Tako se nađe nad zalivom i pobrza niz borovik k žalu. Časom zastade; zanio se, tek što diše. Oko mu bludi daljinom, grabi otvorenu pučinu do kraja — sve do tamo gdje se tek
Kada ga djevojka spazi, časom zastade, nu mahom proslijedi... Na žalu stadoše sučelice, jedno prama drugome. — Ti si sama?
Ide polako uzbrdicom, a prati ga more. Južina duva, vali se koturaju, naganjaju i na žalu pjene se, a vraćajući se, kotrljaju za sobom pijesak; grane mrkih maslina prigiblju se, tresu, kao da nekoga k sebi
Proći će nam! Sjede na vlažnome žalu. Šum ih uspavljuje. Njega kvase njene vruće suze, nju zapahnjuje njegov muški zadah. I u oluji slušaju otkucaje života.
— A vi ste se na me ljutili toliko puta! Preko hridi dođoše na žalo, do starčeve špilje. Na žalu suše se stare, iskrpljene mreže, a čamac do polovice nasukao se u pijesak.
Besvjesno sebi uobražava puste morske obale. Proživjeti s danom i noću, u suncu u šumi, u zaklonicama i na morskome žalu... gledati otvoreno u oči životu ...
Šantić, Aleksa - PESME
KOLIBAMA 80 HAJDEMO, MUZO 81 VEČERNjA ZVONA 82 JA I MOJ PRIJATELj 85 UGLjARI 86 TEŽAK 87 RUČAK 89 OPISNE PESME 90 NA ŽALU 91 POD JEDRIMA 92 PROLjETNE TERCINE 93 METEOR 95 JUTRO 96 SRCE 97 NERETVA 98 ZVEZDE 99 LEPTIR 100 POGLED S
1918. OPISNE PESME NA ŽALU Izronio mesec. Ovde blizu seke, Oseća se miris kadulje i smreke. Prostrlo se more kô svileno platno, I u noći
1911. BAJKA Ležô sam na žalu. Još u modrom visu Imalo je nebo jednu zv'jezdu zlatnu, I nad lukom druge vidjele se nisu.